GODINA KOJA JE OGOLILA SVE: Talasanje u Vučićevoj zemlji meda i mleka
Srbija je u 2019. godinu ušla obasjana najskupljom jelkom na svetu i plamenom političke krize. Ovo će izgleda biti izborna godina, a bliži se i „rešavanje“ Kosova, piše u autorskom tekstu za DW sociolog Dario Hajrić.
Vanredni izbori ove godine deluju kao neminovnost: nezadovoljstvo građanki i građana raste i preliva se na ulice, tako da je vlasti neophodno da još jednom ritualno trijumfuje pre nego što na red dođe završni čin kosovske epopeje, koji se takođe nazire u godini pred nama.
Izbori u Srbiji, naravno, predstavljaju i nešto više od puke obnove legitimiteta. Oni su idealna prilika da se ionako barbarska propaganda pojača za još koji stepen, da se nekažnjeno premlati pokoji opozicioni aktivista za nauk ostalima i da se sopstvenim biračima ponudi isprazan osećaj pobede nad nekim i nečim. Druge vajde od vlasti neće imati, izuzev ako im stranački biro za zapošljavanje dodeli kakvu apanažu plaćenu novcem svih nas.
Iznad svega, ovakvi kakvi su sada, izbori predstavljaju način da se opozicija stalno iznova vraća na fabrička podešavanja. Nakon što ih vlasti poraze koristeći neograničena novčana sredstva isceđena zloupotrebom državnih sredstava i kontrolom najvećeg dela medija, opoziciji preostaje samo novi ciklus ostavki, međusobnih optuživanja i raskola. Poslednja tura je odnela Sašu Radulovića i Dragana Šutanovca sa čela njihovih opcija, pripremila teren za nedavni brzi odlazak Saše Jankovića u političku penziju i time otvorila put ukrupnjavanju opozicije.
Protestna kvadratura kruga
Bude li zaista vanrednih izbora, njihov značaj će direktno zavisiti od pravila pod kojima će se održati. Ukoliko opozicija, uprkos trenutnom stavu, izađe na njih bez prečišćenih biračkih spiskova, bez obučenih kontrolora na svakom biračkom mestu, bez pristupa medijima i bez načina da džipove bez tablica zadrži podalje od biračkih mesta, može komotno da pokuša i da bez padobrana skače iz aviona. Rezultat će biti u dlaku isti.
Manevarski prostor za dobijanje ustupaka je praktično nepostojeći kada imate vlast koja opoziciju tretira kao tropsku bolest i koja se na svaku kritiku na svoj račun baca na travu i valja kao Nejmar kad ga štoper pogleda popreko.
Pa ipak, potencijalni adut u borbi za dašak poštenih izbora predstavljaju protesti čiji povod je bio napad na Borka Stefanovića. Oni traju već nedeljama, a broj učesnika im je u porastu, i to nije uspelo da sakrije ni naprednjačko „kreativno brojanje“ prema kojem svaki demonstrant zauzima sedam kvadratnih metara.
Najavom da neće uslišiti zahteve revoltiranih sedmokvadratnih građana „čak ni ako ih se skupi pet miliona“ vrhovni vođa Vučićlenda je direktno omasovio proteste. To mu je izgleda postalo jasno pa je napravio zaokret od 180 stepeni i ponudio da sasluša zbog čega su to građani nezadovoljni u njegovoj državi meda i mleka.
Naravno da je ponuda neiskrena. Formulisanje zahteva je šansa da se unutar protesta stvori razdor, a njihovo iznošenje je prilika da tabloidi fiksiraju metu kojoj će ispaljivati naslovnice u potiljak. Povrh toga, ponuda dolazi uz Vođinu ogradu da hoće da sasluša građane a ne stranke, pri čemu naravno zadržava pravo da procenjuje koji zahtev je vaš lični, a koji iznosite zato što ste soroševski instruisana dosmanlijska gnjida željna linča, silovanja i nasilja. Drugim rečima, Vučić bi da bude jedini tumač konteksta, a kontekst je sve. Pošteno, zar ne?
Opozicija 2019. treba da reši kvadraturu kruga: kako da se ne gura u prvi plan građanskih protesta – ovih ili nekih budućih – a da ih iskoristi kao adut u borbi za iole legitimne izbore. Dodatni izazov leži u tome da tokom 2019. počne da koristi autogolove vlasti, a ne da postiže sopstvene, kao što je Đilasov stav da za Vučića radi svako ko kritikuje opoziciju i ne dolazi na proteste. Time se ne stiču nove pristalice, niti se pokazuje da si drugačiji od onih koje bi da smeniš, a da bi klatno konačno krenulo na drugu stranu potrebno je odoleti iskušenju da se puca u vlastito stopalo.
Kosovska hipoteka
Ono što bi 2019. moglo da učini godinom odluke je druga neizostavna tema srpske politike: Kosovo. Beogradskoj vladi je u interesu da konačni rasplet odugovlači što je moguće duže: u Briselu će imati punu podršku i odrešene ruke po pitanju unutrašnje politike dok god sarađuje u procesu formalizacije kosovske nezavisnosti.
Međutim, povratak Sjedinjenih Američkih Država u pregovarački proces prošle godine sugeriše da je prelomna tačka bliže nego što smo pretpostavljali. Kada do nje dođemo, Vučić će prestati da figurira kao faktor mira i stabilnosti, stičući istovremeno hipoteku Potpisnika Onoga Što Se Nije Smelo Potpisati.
Kako god prepakivali suštinu, nema propagande koja će takvu stavku u biografiji uspešno neutralisati pred protivnicima kosovske nezavisnosti. Naravno, daleko od toga da se neće pokušati: u javni govor već je umetnut termin „razgraničenja“, koji predstavlja ništa drugo do politički korektan način da se govori o priznavanju državnosti Kosova a da se sačuva patriotska nevinost.
Razgraničenje u svom korenu ima reč „granica“. Da se ne bismo dosetili između čega ono postoje granice, vlast metodično diže i spušta predratnu psihozu tako što u pravilnim razmacima vrišti o ratu koji samo što nije počeo, a od kojeg nas čuvaju diplomatski napori samozaljubljenog mesije. Ta držite-me-da-se-ne-pobijem retorika bila bi uverljiva kada ne bi bila rezervisana za domaću javnost – čim se prešaltaju na engleski, srpski zvaničnici skidaju ratničke boje i navlače široke ubriseljene osmehe.
Pa ipak, javnost u tu fantazmagoriju veruje zato što želi da veruje: lako je izražavati spremnost da se ide u rat kad znaš da je izvesnije da ćeš u 2019. otići u inostranstvo u potrazi za poslom.
Naravno, još je lakše kad si na čelu države, pa o svemu tome odlučuješ sam.
GODINA KOJA JE OGOLILA SVE
Egzekucija
Prvo su bile televizijske poternice, onda šest metaka u leđa. Tako je 16. januara otišao Oliver Ivanović, čovek koji nije odgovarao ni Beogradu ni Prištini. Posebno je žuljao mafijašku ekipu na severu Kosova, o čemu je otvoreno govorio. Nad njegovim grobom u Aleji zaslužnih građana u Beogradu nadvijali su se oni koji su ga demonizovali i ništa nisu uradili da pronađu ubice.
Samo nek’ je kapilarno
Početkom marta je SNS, u kampanji protivustavno predvođena predsednikom Aleksandrom Vučićem, osvojila apsolutnu vlast u Beogradu. Bila je to pokazna vežba u vrbovanju glasača pljeskavicama i koncertima Ace Lukasa, penzionerskim karticama te češljanju zgrada sa spiskovima „kapilarnih glasova“. Demokratska stranka je skoro nestala, Dragan Đilas je postao prvi među slabim opozicionarima.
Neviđeni plan
Froncle koje su ostale od javne debate zaokupljalo je famozno „razgraničenje“ Srbije i Kosova. Premda je plan genijalan, Vučić ga nije saopštio građanima već je jadikovao da Srbi samo vole da gube. Plan je poverio „zapadnim partnerima“, Putinu i drugaru Tačiju sa kojim je više puta tajno večerao. Vašington nije bio protiv, Berlin jeste, 2019. se najavljuje kao „ključna“, niko ne zna tačno zašto.
Skupštinska zadruga
Za razliku od kosovske, srpska skupština nije debatovala o pregovorima Beograda i Prištine. Umesto toga je udavljena u hiljadama zaumnih amandmana koje vladajuća koalicija podnosi na sopstvene zakone, a onda povlači – to je originalni doprinos srpskog režima svetskom parlamentarizmu. Sve iščašenije deluje ostanak opozicije u skupštinskim klupama, ali za pravi bojkot još nisu skupili petlju.
Paklene ulice
Beograd je bio poprište desetina mafijaških likvidacija od kojih se većina pripisuje ratu dva kotorska narko-klana. Najpoznatija žrtva krajem jula je postao advokat Miša Ognjanović. Zaklinjanje države da kreće u „rat protiv mafije“ opet je bilo jalovo jer ubice uglavnom ostaju NN lica. Jasno je i zašto: dokumentovane su tesne veze barona trgovine drogom, policije i delova vlasti.
Opozicioni musketari
Formiran zvanično početkom septembra, opozicioni Savez za Srbiju označio je definitivnu promenu logike u borbi protiv Vučićeve svevlasti. Pobedila je deviza prema kojoj svi moraju zajedno, ma koliko različiti bili, a o razlikama će posle. Saša Janković, koji je zastupao drugu logiku, povukao se iz politike. Prvi izlazak SzS na izbore, doduše u abnormalnim uslovima u Lučanima, prošao je neslavno.
Male i velike pare
Nastavljeni su mutni poslovi sa tzv. stranim investitorima. Aerodrom „Nikola Tesla“, premda profitabilan, otišao je u koncesiju Francuzima, a država je od Niša zaplenila konkurentski aerodrom. PKB je prodat Arapima za male pare, a kablovski operater Kopernikus za neobjašnjivo velike – državnom Telekomu. Onda je bivši gazda Kopernikusa lepo kupio dve nacionalne televizije.
Kroćenje premijerke
Sredinom novembra je Tim Sebastijan ugostio Ana Brnabić u emisiji DW „Zona konflikta“. Bila je to retka prilika da neko iz vrha vlasti popriča sa novinarem koji ne nabacuje pitanja na volej. Premijerka nije dobro prošla. Dočim kod kuće tabloidni harpuni i neprekidni rijaliti štite vlast, dok se nezavisnim novinarima šalju inspekcije ili pale kuće – kao u slučaju Milana Jovanovića iz Grocke.
Više od plazme
Pred kraj godine došla je nova runda „usložnjavanja“ situacije sa Kosovom. Carine od 100 odsto znače faktički embargo – u Prištini nije bilo značajnih glasova koji bi se tome usprotivili. Otvoren je put za formiranje kosovske vojske što je u Beogradu dočekano sa ogorčenjem. Milan Radoičić, udarnik sa severa Kosova, utekao je od hapšenja zbog ubistva Ivanovića, ali je prošao Vučićev poligraf.
Tempo puža
Od takozvanog „strateškog cilja“ ulaska u EU se ne odustaje, ali ovim tempom – neće nikad. Godinu 2025. kao vreme mogućeg pristupanja Srbije i Crne Gore pomenula je sama Evropska komisija, ali nakon par meseci o tome više niko ne govori. Uprkos Vučićevim hroničnim letovima u Berlin i druge evropske prestonice, u decembru su otvorena samo dva poglavlja pregovora te je sada otvoreno svega 16 od 35.
Na spakovanim koferima
Nastavljeno je masovno odseljavanje mladih – i ne tako mladih – posebno na zapad Evrope. Beogradski GSP više ne može da zamaskira manjak vozača autobusa kao što se ne da sakriti ni egzodus medicinskog osoblja ka Nemačkoj. U širenju optimizma nije pomogao ni konačno značajniji rast BDP u Srbiji koja će opet godinu završiti sa desetinama hiljada stanovnika manje.
Duh ’96
Decembar je vratio građane na ulice pod skupocenu novogodišnju rasvetu koja je tradicionalno kupljena na nameštenom tenderu. Prvi protest je bio reakcija na razbijanje glave Borka Stefanovića. Njegov prezimenjak, ministar, dokazivao je da je u pitanju šačica ljudi, medijsko nebo postalo je bogatije za jednu Barbaru, Vučić je rekao da može da šeta i pet miliona. Ali, vidi se da mu nije svejedno.
Izvor: DW/ Autor Dario Hajrić (Beograd)