Narod koji se deli po tome da li treba dati dupe Rusima, ili Amerima, treba ozbiljno da se zamisli šta s njim nije u redu

Narod koji se deli po tome da li treba dati dupe Rusima, ili Amerima, treba ozbiljno da se zamisli šta s njim nije u redu, jer je ideja da dupe i ne mora da se da, sasvim iščezla iz Srba.

Milan Milenković: Sorabi i politika

Ono što me uvek iznova fascinira jeste to što su Srbi apsurdno, gotovo groteskno, apolitična zajednica. Svakog dana, od predsednika države, do onih koji cepaju pivo ispred prodavnica, od medija, do akademika, svi tupe o nečemu što bi trebalo da je politika a, u stvari, sve se svodi na priče o ili tehnologiji vlasti, ili je u pitanju obično politikantstvo.

Piše: Milan Milenković

Uvrežilo se nekoliko zabluda, kojima je opterećen javni pseudopolitički prostor, kao ona o dinamičnosti savremenog sveta, o nestanku unipolarnosti, o rastućoj ruskoj moći, o tome da „vladari sveta“ planiraju sto godina unapred itd. Svaka vucibatina, koja leži u hladu lokalne prodavnice i dere pustu šljivovicu, iako ne zna kad se zbio Prvi srpski ustanak, odlično zna da se svet ubrzano menja, da je Rus sad glavni i slične nebuloze. Kao narod, u čijem junačkom srcu, leži usmena kultura, imamo tu sreću da jedan čita novine, a desetoro drugih zna zahvaljujući usmenom predanju. Da je nešto više darovitosti, već bi postojao epski Ciklus Vučićevih pregovora u Briselu.

Spadam u one stare, analogne tipove u digitalnom svetu, pa verujem da je potreba za čitanjem usko skopčana sa potrebom za znanjem i razumevanjem. Internet me je pretekao: svako može da pročita deset rečenica, od kojih devet veze s mozgom nema, i da bude pametan. Reklo bi se: načitan. Kad se raskrekeće na Fejsbuku, ili kad krene za kafanskim stolom da lupa ko maksim po diviziji, onaj ko ga vidi prvi put, mislio bi da pred sobom ima najmanje Njegoša. No, prvo potpitanje, a na internetu slabo ima odgovora na ta potpitanja, ona su uvek stvar razmišljanja, odnosno ličnog promišljanja pitanja, Njegoša pretvara u Glupog Avgusta.

U jednoj zajednici, koja je prestupila svaku ljudsku i božiju zapovest, svaki red i običaj, odjednom moral postaje glavna tema razgovora, pa i onih političkih. Dok je morala bilo, o njemu se nije ni pričalo, podrazumevao se. Nije lepo, nije moralno, šta su komunisti radili posle rata! Ako zanemarimo da, u suštini, mi i ne znamo tačno šta su radili, nego verujemo antikomunistima, jedini prirodni, dakle politički odgovor na to glasi: mogli su. Nema tu vrednovanja, kuknjave, grdnje.

Kada, u naše dane, vidite Vučića da, sa ekrana, grmi, grdi, plače, preti, morališe, znajte da to veze s poltikom nema. Vučić je, kao i Šešelj, savršeno apolitičan tip, koga samo interesuje šta treba da uradi, da bi i dalje sedeo tu gde jeste. Prosto: svoje kuće domaćin, s tim što ta kuća nije Srbija, nego bukvalno njegova kuća.

Politika – a to bi i debil mogao da nauči – jeste samo ovo: uspeh i moć. U to su uključena, naravno, i sredstva koja vode do uspeha i moći. I – ovo je posebno važno – politika je javna delatnost, odnosno odvija se u korist zajednice, a ne u ličnu korist. Čim je nešto u ličnu korist, već je izašlo iz okvira politike.

Srbi stalno, bili na vlasti, ili u opoziciji, ili ne bili nigde, vrše, u nedostatku uspeha i moći, apologiju neuspeha i nemoći. Za to je uvek potreban krivac.

Kriv je Tito! Kriv je Sloba! Kriv je Vučić! Turci su krivi! Ustaše! Da nije svih njih, mi bismo danas bili Švajcarska.

Pri tom, samo za Turke tačno znamo kako su počeli da vladaju nama, a za ostale nam nikako nije jasno. Odbijamo da imamo ikakve veze sa Titom, Slobom, ili Vučićem, na primer. Kakve to veze ima s nama? Nikad niko i nije glasao za njih, sve su pokrali. Mi smo uvek glasali samo za pravdu, istinu i poštenje, ali su te glasačke listiće lopovi spalili. To nas dovodi do neprijatne račve: ako su svi uzurpatori, kakve smo mi gnjide da svaki put to dozvolimo, ili: ako su vladali uz našu podršku, kakvi smo ljudi kad to negiramo? Ni jedan odgovor nije prijatan. Narod koji se deli po tome da li treba dati dupe Rusima, ili Amerima, treba ozbiljno da se zamisli šta s njim nije u redu, jer je ideja da dupe i ne mora da se da, sasvim iščezla iz Srba.

 Narod koji se deli po tome da li treba dati dupe Rusima, ili Amerima, treba ozbiljno da se zamisli šta s njim nije u redu, jer je ideja da dupe i ne mora da se da, sasvim iščezla iz Srba.

Glad za moći i glad za podaništvom, ne idu zajedno. Mi hoćemo da budemo podanici, ali da to tako ne izgleda, poput devojke koja hoće da deli okolo, ali da je niko ne zove kurvom. Na vest o trudnoći Drage Mašin, u maloj, pretkumanovskoj Srbiji, stiglo je na dvor preko stotinu kolevki, koje su donele razne delegacije, da se uvuku u dupe kralju Aleksandru. Ministarsko prase je naša sudbina. Možda drugi narodi nemaju obiliće, sinđeliće, gavriloviće i tepiće, ali nemaju ni vuline, jovanove, martinoviće i dačiće, a nije mi poznato (možda i jeste?) da je neko pisao pesme o tome kako se Kenedi, ili Obama vole više, nego mama i tata. Pamtim SFRJ kao da je juče bila i znam da se Titu moralo šlihtati, ali niko to nije radio tako entuzijastički, kao Srbi i niko tako dugo, kao Srbi. Maršal je bio tako dugo mrtav, da mu je i kupina iz dupeta pronikla, mi smo još pevali njemu u čast i slavili ga bez mere i ukusa. Tako je bilo i sa Slobom. Kad je pao sisitem, kad je komunizam, skupa sa svojim ostacima, 2000-te otišao sa političke scene, počela je trka ko je više mrzeo Slobu i Tita. Danas su deca iz komunističkih kuća najveći desničari. Takvi smo mi ljudi. Jedan moj drugar, komunista iz drugog razreda srednje, koji me je inače dosta gnjavio vrlinama komunizma („Mile, psuj mi oca, psuj mi majku, ali mi Partiju ne diraj“-lude reči za dečaka od 16-17 godina), 2000-te je Titovu sliku okačio iznad ve-ce šolje. Pričao je da zbog te slike lakše sere. Drugi prijatelj mi je pričao kako je njegov otac, partijski glavešina, prihvatio četvorosban stan od komunista, da ne bi, odbijajući, sebe demaskirao kao ogorčenog antikomunistu. To je ista priča kao danas. priča o tome kako se sistem razara iznutra. Uđeš u sistem, poharaš što možeš, i onda ga uništiš. Biva i to, valjda, ali ne bez pohare. O tome koliko je oficira okačilo krstove oko vrata, kad je petokraku sklonilo sa šapke, neću ni da pričam.

Sterija je, u Rodoljupcima, pokazao šta Srbi, u stvari vide i razumeju od politike. Kad je bezopasno i kad ima šta da se zakači, zatrč u tom pravcu. Kad je opasno – curik! Ali, ono što nas Rodoljupci uče, što je oštar Sterijin um uočio, jeste da iznad svega preziremo nepromenljivost kod ljudi. Nesrećni Gavrilović, jedini simpatičan lik u drami, čas je na meti rodoljubaca zato što nije dovoljno Mađaron, a čas što nije dovoljno Srbin. Oni su uvek dovoljno i jedno, i drugo, samo ne u isto vreme. Gavrilović je ona vrsta u Srba koja je retka i koja je uvek na meti, jer je promenljivost mana koju veoma cenimo.¹ Biti uz onoga ko poseduje dobra i deli ih pristalicama – to je ultimativno ponašanje u Srbalja. Vekovno siromaštvo je dovelo dotle da se dupe daje i za malu vajdicu: za sendvič i sok, a u slučajevima tvrdih i iskrenih rodoljuba, mora da se odvoji i karton ulja, ili većica praška.

Prava politika je uvek s one strane novca: novac je tu da obezbedi vođenje politike, a ne obrnuto. Upravo zato što smo lakomi na novac i dobra, nikada ne dopiremo do politike. Nisu važni uspeh i moć otadžbine, nego naš lični uspeh i naša moć. Obožavamo „političare“ koji imaju iste takve rezone, jer su slični nama.

Posebna je priča kako, kod naroda koji o politici pojma nemaju, emocije, uverenja i nabrekla prsa patriotska imaju veliku težinu. Uvek iste gluposti; kako se pravilno savijaju tri prsta, kako je pravilno raditi ovo, ili ono, kako valja pisati ćirilicom, makar nepismen bio… Magijska svest probija kroz prividno civilzovan oblik. Da je istinska saga jednog naroda u jačanju, u porastu moći i napretku, a ne u magijskim činovima, nikom na pamet ne pada. Neka sve propadne, samo neka se ćirilicom piše! To je filosofija raspikuća i bećara, kao i onih koji žive o narodnom trošku.

Nije Amerika postala moćna zato što ima pravilne boje na zastavi, već zato što ima nosače aviona, niti je Britanija moć stekla Šekspirom, nego mornaricom i gvozdenom državnom upravom.

Kad se umreže, a uvek se umreže, magijski pogled na svet sa alavošću i gramzivošću, dobije se savremeno srpsko društvo – društvo čiji je najveći uspeh, u poslednjih godinu dana, što se Novak Đoković povratio i što ponovo pobeđuje, da ne pominjem najveći istorijski uspeh – izvoz papaka i svinjskih glava u Kinu. Kako malo nama treba za pobedu! Duboki osećaj inferiornosti, koji nosimo u sebi i koji nas tera da imitiramo Zapadnjake, daje nam moć da se zadovoljavamo malim i nevažnim pobedama. Što bi Niče rekao: „Sačuvaj me, Bože, malih pobeda!“

Politika je još nešto: stalni, oprezni pesimizam, cinizam kao osnov odnosa na međunarodnoj sceni, stalna strepnja da se nešto propustilo, da je moglo bolje i više. Politika je i stalno isključivanje morala u korist efikasnosti i uspeha, makar se to kosilo sa ličnim osećanjima političara.

Ovde ničega od toga nema. Optimizam je religija (biće bolje! nadamo se! kucni u drvo!) budala, bilo da je u pitanju drugosrbijanski ropski optimizam, u kome je prirodni poredak stvari da budemo robovi, ili ovaj, patriotski optimizam, u kome ipak ima nade da možemo da budemo i ruski robovi. Špengler je dobro primetio da je optimizam kukavičluk. Pesimizam je, verovatno, ima jednaku energetsku vrednost kao i optimizam, ali ima tu prednost što upućuje na vrednovanje, opreznost i razmišljanje, što optimizmu kritično nedostaje. Optimizam je sav tu i sav odmah.

Da li neko ko je iole u vinklu misli da će istorija nagraditi narod koji ne vadi glavu iz televizora, da vidi kakve gaće danas nosi Stanija, ako ih uopšte nosi? Da li istorija može da nagradi narod koji vlastodršcima halali pljačku, ako i on u toj pljačci dobije sendvič, ili karton ulja? Da li istorija treba da nagradi čitave delove naroda, koji naplaćuju to što su Srbi, koji za pripadnost naciji dobijaju dodatke?

Ja mislim da nema šanse da se to desi. Naprotiv: mislim da će nas istorija gadno po glavi udariti.

Zaraženi čekanjem, zaraženi hipermaterijalističkim raspoloženjima, ogrezli u vulgarnom, najvulgarnijem hedonizmu, onom koji je moguć i sa 200 evra u džepu, sa Kristijanom i Cecom kao uzorima za našu decu, mi budućnost nemamo. I ne treba da se varamo u jednoj činjenici: sami smo za to krivi. Ni Tito, ni Sloba, ni Vučić. Sami smo trčali za benefitima iz nečije vladavine. Od Tita su pljuštali stanovi i poslovi, od Slobe kosovski i ini dodaci, a i od Vučića kaplje po malo, ali nama dovoljno. Mi nismo mnogostradalni, nebeski, ili narod pravednika: mi smo podmićen narod. I to jevtino podmićen.

Da neku zamisao o politici imamo – u rasponu od akademika, do ispijača piva ispred seoske prodavnice – mi bismo o političarima sudili na osnovu uspeha, ili neuspeha, odnosno fondu moći i nemoći. Srbija je danas zemlja permanentnih, čak ritualnih poraza, opadajuće moći i zemlja koja je tako strašno opljačkana, da se ni Cezarova pljačka Galije ne može porediti sa ovim što se nama desilo. Nam opet dobro. RTS je javio da je Vučić veliki svetski igrač, da je standard skočio, da BDP nebo para, poput ruskih Migova koje nikako da nam isporuče.

Kretenima (valjda su zato i kreteni) nikada ne padaju na pamet jednostavna pitanja. Kreten sve zna o ravnoj zemlji, masonima i Srbima koji su stvorili civilizaciju Inka, ali nikad se ne pitaju nad kontradiktornošću da, recimo, država prodaje privredu, jer ne ume da upravlja njome, ali ume da upravlja budžetom? Ili: zašto takvi geniji za vođenje države, budžeta i ekonomije, kakve mi imamo na vlasti, rade za 130 000 dinara mesečno, umesto da odu na tržište (što svima drugima savetuju) i da namlate milione? Ili: kakav je čovek koji sebe oglasi za patriotu, a ne čeka da drugi daju sud o tome?² Ovakvih pitanja je mnogo, samo što su ona besmislena za one koji su izmešteni iz realnosti.

Nedostatak talenta za politiku se vidi i u još jednoj kobnoj zabludi srpskog naroda: u očekivanju da će svo ovo sranje nestati u jednom izbornom ciklusu. Samo treba da jednom pravilno izaberemo i istorija će nas nagraditi. Prvo: dokle god biraju idioti i pametni zajedno, od demokratije nema ništa, pa ni od spasa u jednom izbornom ciklusu. Drugo: uopšte mi nije jasno kako će se sva sranja, nataložena u srpskom narodu (a ne samo u vlasti) popraviti za godinu, dve, ili pet? Kako će neko ko je jutros izašao iz srednje škole kao neznalica i zombi, zablistati samo zato što je na izborima pobedio neko drugi, a ne Vučić? Kako će gledač Zadruge postati pametniji, ili bar budniji? Starlete će, ako pobedi Đilas, biti manje kurve, nego do sad? Nema od ta posla ništa. Stradanje će trajati veoma dugo i svako ko veruje u prečice je ozbiljna budala, kao i onaj ko veruje da će nas, kad se popravi demokratija, zapljusnuti sreća neopevana.

Svako ko ima, dakle, pamet, u rasponu od gledača Zadruge, do popravljača demokratije, treba da bude spreman da, sa tom životnom mudrošću, još dugo gleda Vučića na vlasti.

Prečica, ako i postoji, nije u našim rukama. Moguće je da se potres desi na Zapada i, uvek kada se to desi, zatrese se i slovenski svet. Opet, niko ne može da kaže da će taj potres biti u našu korist. Sa Zapada nama samo škrto sunce sija, a sa Istoka bije Sibir.

Kad se naša politička pamet digne do nauka naših dedova, onog „u se, i u svoje kljuse“, kad naučimo da izdajnike i kolaboracioniste isključimo iz društva još kad ocinkare prvog druga u školi i kad se prvom profesoru u dupe uvuku, kad uhvatimo da vučemo za uši decu kad ih prvi put uhvatimo da gledaju Zadrugu, onda možemo nečemu da se nadamo. Jedno sto godina od tad.

Ideja da mi možemo da ostanemo isti, a da će nas kad-tad vreme, sudbina i Bog nagraditi za ovo što jesmo, je ideja koja se ne bi razila ni u prosečnom umobolniku.

1 – Rodoljupci – digitalna biblioteka

2 – Moja definicija patriote je, otprilike, da je to onaj ko još nije dobio posao u državnoj upravi.

Advertisements

Izvor: Radio 2M