Rajko Dvizac: Srce ne zna za poštenje, za čast… Zna samo za ljubav

Rajko Dvizac: Srce ne zna za poštenje, za čast… Zna samo za ljubav

“Zašto, zašto si došao?

Šta očekuješ od mene posle 35 godina čekanja, nadanja, plakanja? Da ti se bacim u zagrljaj, Da sve zaboravim, Da obrišem sve ove godine čekanja kao da ih nikad nije bilo. Noći samoće, hladnog kreveta, neobrisanih suza, praznog jastuka. Tvoje, još uvek skrivene ispeglane i uredno složene pidžame negde na dnu ormana da je ne vidi niko. O, da, čuvam je još uvek.

Zašto?

Možda zato što sam te volela više od sebe. Što sam se uporno nadala da ćeš se vratiti jednog dana…

Da, vratio si se. Ali, pogledaj… Pidžama ti je mala. Odavno si je prerastao. Pogledaj se u ogledalo. Pogledaj mene…To više nismo mi, oni mi , koji smo se voleli u mladosti. I ti i ja smo sada neki drugi ljudi. Stranci!

Zar hočeš sad da pokidaš sve ove tanke niti paukove mreže u koji sam se sama umotala, da bi se najzad pronašla svoj mir. Jednostavno se bez najave pojaviš i sve, baš sve što se dogilo za ovih 35 dugih, predugih noći brišeš i stojiš tu očekujući da ti se predam. Da ti sve oprostim!

O koliko sam samo puta sanjala, čak i otvorenih očiju ovaj dan a sada… sada samo vidim da sam u prazno potrošila svoje vreme, godine, mladost, ljubav.

Da, znam da znaš da sam se u toj čekaonici života udala za drugog. Rodila mu sina. Bio je dobar čovek. Častan, od reči. Zaslužio je da ga volim. A ja… ja nisam mogla. Jer – potrošila sam svu svoju ljubav na tebe. Nije pošteno. Ni on a ni ti to niste zaslužili. Znam…No, srce ne zna za poštenje, za čast… Zna samo za ljubav. A ti, samo si ti bio i ostao ljubav mog života”,  tiho, sa treptajima u glasu govorila je Jagoda.

Luka je samo nemo stajao ispred nje. Očekivala je da će da se postidi od njenih reči, da će sagnuti glavu. Nekada crnu talasastu kosu a sada sedu. Nije to učinio. Naprotiv. Uprono ju je gledao u oči. Njene oči tamne od 35 tona bola. Njegove oči sjajne od 35 miliona suza.

– “Za 35 godina ni jednom me nisi nazvao telefonom, ni jedno pismo nisi napisao. Dve-tri obične reči. Tek da znam da misliš na mene. Zar ni toliko nisam zaslužila? ”
– “Ne, nisam te zvao… Rekla si mi na sahrani moje majke da te ne zovem. I, eto, ja sam te poslušao… Ustvari, lažem. A tebe ne mogu da lažem. Tebe nikad ni za šta nisam slagao pa neću ni sada” – uzdahnu Luka.

– “Zvao sam te nekoliko puta ali uvek bih prekidao vezu. Valjda od straha, šta li. Hteo sam da ti čujem glas a nisam znao šta da te pitam jer ni svoje odgovore nisam znao. Jednom sam ipak čuo tvoj glas. ‘Halo’ – rekla si mi. Ne znam da li je ta reč bila šamar mojoj izdaji ili poljubac onoga ko čeka?! Znam samo da je bolelo, da mi je lice gorelo i od sramote i od ponosa.”
– “A pisma? Mogao si mi da napišeš bar neko pisamce. Reči na papiru manje bole od onih koje moraju da se izgovore”, prošaptla je Jagoda onom istom bojom glasa kao kad su bili mladi. Mislila je da je ta boja glasa odavno izbledela. Ipak, nije. To mora da je ljubav sprečila.

– “Pisao sam ti. Jesam. Jedno pismo nedeljno. Neprekidno, svh ovih 35 godina. Svako ima i datum.”,  ponosno reče Luka.
– “Kako? Nikad nisam dobila ni jedno jedino tvoje pismo! Gde su nestala? Pa bar me poštari u ovoj varoši znaju”,  zbuni se Jagoda.

Luka se nasmeja. Po prvi put od kada su se sreli. Onako slatko, čisto i nevino. Iz srca.

– “Pa nije ni mogao da ti donese. Suviše je to velika dragocenost, samo moje i tvoje blago, da bi ga tek tako dao nekom poštaru… A, ne… Poštar ne nosi moja pisma namenjena samo tebi…”

Jagodi je prijalo njegovo obrazloženje ali i dalje nije znala šta se zbilo sa tom gomilom intimnih ljubavnih pisama namenjenih samo njoj, samo njenom srcu, samo njenoj ljubavi… Pisano od ljubavi njenog života.

Rajko Dvizac: Srce ne zna za poštenje, za čast... Zna samo za ljubav
Pixabay

Tišinu neizvesnosti prekinu Luka. Podigao je stari kofer, isti onaj kojim je otišao u Nemačku, pobegao u Nemačku pre 35 godina. Bio je težak. On ga sa mukom podiže na sto i otvori… Jagodine oči su se raširile kao zavese. Reči ostale neizgovorene na usnama.

Kofer je bio od dna do vrha ispunjen, uredno složenim pismima. Na svima je bilo njeno ime i datum. Ona nežno pomilova gomilu pisama a onda mu pade u zagrljaj.

Grlili su se, ljubili i plakali dugo, dugo. Trebalo je isplakati 35 godina čekanja i nadanja. Ni vreme, ni daljina,ni suze nisu mogli da ugase plamen ljubav koju su zapalili davno, davno… Još dok su bili školarci…

Oni su bili dokaz da još uvek negde u svetu postoje prave ljubavi. Da se isplati čekati, verovati ako nekoga zaista volite.

Tako to biva kad o ljubavi odlučuje srce a ne pamet.

Autor: Rajko Roki Dvizac

Neovlašćeno korišćenje ovog teksta bez dozvole autora, smatra se kršenjem autorskih prava i podložno je tužbi.

Advertisements

Knjige Rajka Dvizca možete poručiti na sajtu izdavača Cyberpublishing Verlag GmbH Wien Austria ili direktno od pisca, preko njegove Fejsbuk stranice OVDE