Violeta Aleksić: Dijalog na temu “Don Kohot”

– Šta radiš tu?

– Pojma nemam, previše vremena prijatelju… Previše svega i ničega…

– I baš si rešio da to vreme poklanjaš koještarijama?

– A kome drugom? Imaš li bolji predlog?

– Imam… Sebi brate, sebi…

– Ma, sam sebi sam muka, teška muka… Zato i ubijam vreme sa budalama. Valjda što sam ista takva budala. Skup ludaka u kavezu skovanom od nemoranog moranja da se zaborave muke. Služi nam sve ovo kao kolektivna terapija. A lažemo se da smo izlečeni, samo se još više uvaljujemo u propast. Najsmešnije i najtužnije je što će neko za 100 godina čitati u arhivskim zapisima suvu laž i učiti decu da je sve to bilo tako… Kao što su nas učili onda…

– Tebi je to čudno? Tako je nastala čitava isteorija čoveče. Ne znam koliko ti treba da shvatiš da Don Kihota nije napisao niko drugi do njih takvih da vama ovakvima podvale vetrenjače. Samo su nekog tamo ubedili da potpiše. Previše ste romantično shvatii to pisanije. Prestani da ponvaljaš tuđe greške i pusti vetrenjače da rade svoj posao a ti sebi izmisli svoj svet.

– Vidiš, ja i imam svoj neki svet ali je prokleto “sam” i u glavnom me zezaju kilometri koji taj moj svet razbacaju na sto strana realnog sveta. Da toga nije verovatno bih ja još odavno poslao pismo ovima da zaborave na moju adresu, prerušio se u čergu i otišao inkognito.

– Hoćeš da ti pomognem?

– Kako?

– Daj mi njihovu adresu, tvoje je samo da potpišeš kao i onaj čika što je potpisao Don Kihota. Princip je isti zar ne, nijanse nisu bitne oni se ne razumeju u taj pravac umetnosti. Prepisuju iz članaka, sedeljki, društvenih mreža… Neće ni primetiti da Ti nisi bio Taj koji je potpisao To što nisi pisao…

– Ti zaista želiš da se čačkaš sa njima. Nije ti dosta što te ja davim, hoćeš i oni da ti legnu na kičmu.

– Pa sad neće meni, ja sam rekao da ću ti pomoći da napišeš pismo, nisam ja taj koji potpisuje…

– Ha, dobra fora stari, to bi u prenosnom smislu značila nijansa. Da potpišem svoju propast do kraja…

– Ako ti misliš da je ovo uspeh što radiš sa njima, ja ti zaista ne mogu pomoći. Meni je jasno koliko si ponora morao da preplivaš ali ova ti terapija ne valja. Ovo ti je samo našminkana papazjanija u kojoj stradaju idealisti. Nemoj da budeš još jedna budala koja će poginuti za iste. Ne isplati se veruj mi. Ne za ovo NIŠTA. Meni je stalo do tebe čoveče, samo hoću da te upozorim dok još uvek imaš svest slušanja onim delom zdravog razuma koji je preostao. Njima ne vredi pričati, jer zdrav razum tamo ne bitiše ni u jednom podeoku. Zar ne shvataš da je njima zabavan žanr DRAME, oni neće razumeti tvoje pesme. Tvoje trčanje u etar da bi se se ostavio trag. Nikome od njih nije zaista stalo da istaknu tu suštinu. Jer je NEMA, ne postoji. Oni su suština i samo oni. Briši dok je vreme…

– Sve to što mi pričaš je kao da izgovaraš moje misli, samo je ona mrva entuzijazma strašno nemirna. Varaka me da ima nade. To o tragu ,deci ,kulturnoj baštini, mostovima. Sve to slušaš od kad me znaš, zar ne? Moji su me trovali sa tim verovanjem da vredi. A voleo bih da mogu da stavim onaj šešir sa buvljaka na glavu i da samo pišem. Da me sem toga ništa ne zanima, da idem od večeri do večeri i da govorim u nedoged svoja pisanija. Da čergarim i nostalgišem za svojim taborom dok ne stvorim svoj od nas ovakvih…

– Voleo bih da ti mogu pomoći, samo mi se čini da nam horoskopi nisu isti. Ja bih najradije da te prodrmam i probudim iz tog tvog nestvarnog sna. Dok te paraliza sna nije zadesila nespremnog. Znaš li ti šta su noćne more?

LOŠA ENERGIJA

Pogledaj oko sebe, njih pogedaj. Lica im izmeri najkraćim pogledom. Oči, uši, nos, usta. Pa jel ti ne primećuješ da im se čita bezličnost. Iskrojili su maske i simbole koji se samo oblače u momentu da ubede i slažu,
da uzmu i satru. Mani device koje su tu u prolazu i njihov lelek o mučeništvu. I njih su učili koja maska se oblači na svečanostima, i haljine su im skrojene po meri okolnosti. Mani zanošenje paragrafima, piše ih ko stigne onako kako se dogovore. Mani se čoveče dok još umeš i možeš. Ne prihvataj ništa što ni stotinu ljudi zajedno ne bi mogli da urade.Ko plaća to? Ne radi se o novcu radi se o vremenu…

– Sve si u pravu… SVE… Samo što ne shvataš jedno, ako svi odustanemo od borbe ko će se boriti sutra. Ko? Da nije bilo naših, da nije nas ovakvih i ove dece u kojima prepoznajemo nadu i snagu, ne bih ja ništa radio , zanosio se. Ali će mi biti žao da umrem a da nisam bar pokušao da pokažem da ima i onih koji ne nose maske. Koji se trude da nesebično daju sebe.

– Ja ne znam kako da ti objasnim. Čime se opet zanosiš? Sećaš li se kad si prvi put glasno progovorio, šta ti se desilo? Uzeli su ti ono što si rađao i gajio. Kada si prvi put pokušao da daš maksimum sebe u svojim pesmama, šta se desilo? Rekli su ti da si pametnjaković koji profitira uz halabuku… Da li treba da te podsećam na najobičnije male pomoći, jednostavan dolazak po tebe zbog njih naravno, je prvom prilikom bio prigovor da su se žrtvovali zbog tebe jer si lenj. Rekli su da si tu da se ogrebeš za večeru, potcenivši tvoje vreme. Naravno zaboravili su da kažu da si išao njima da ulepšaš paradu, da progovoriš umesto njih, da budeš broj više na njihovoj strani jer su ubeđeni da postoje dve strane. Nisi bre spavao noćima da sve to skrojiš u košuljicu. Rekli su ti da si tu samo da se slikaš uz one tamo face. Da, da, da ne zaboravimo i one koji, da nije bilo tebe, nikada ne bi postali tabloidi. Znam da nisi znao, oni jesu. Njima tabloid nije gnusan kao tebi. Šta je bilo sa njima, trebao si im samo za jednokratnu upotrebu da uđu u društvo. Bio si im most, kao i oni novi što će biti. Još jednom ću ti reći, čak i među tvojima ima onih koji će te baciti čim ponovo progovoriš kako se njima ne dopada, samo čekaj. I koliko puta si propale zvezde častio putovanjima, da bi otišle bez objašnjenja čim su videle stepenik više u dimenziji zvanoj USPON,
izmišljajući drugima laži i prevare, kreirajući svesno tvoj PAD. Nisi pao jer si bio svoj. Hejjjj, išli su sa tobom da se iskobeljaju iz svoje trenutne jame. Cilj im opravdao sredstva, bio si opcija a ne izbor. Shvataš li razliku između toga. Interesna svera mnogih ljubavnih triangala je bio predah i nista više, samo dokazivanje trenutne nadmoći. Čemu pesme o ljubavi?

– Ma neka, to i onako nisam brojao, ni jame ni ljubavi .Mada boli. Mnoge sam ljude krstio pogrešnim imenima.

– I? Šta radiš još tu?

– Ne znam, više nisam toliko pametan da ti objasnim a voleo bih da ti dam jedan razlog da me shvatiš. Jedan si od retkih koji je ostao ničiji.

– Ostao si i ti, to pukušavam da ti objasnim…

– Zar te ne boli što si ničiji?

– Preboleo sam odavno…

– Kako ?

– Jer sam na vreme izašao iz te kompozicije i kupio kartu u poslednjem momentu za neku drugu stranu sveta.

– Koju od onih sto?

– Sto prvu…

– I? Je li sada lakše i bolje?

– Bolje nije ali je lakše.

– Koliko lakše?

– Za sto tvojih sadašnjih strana sveta.

– Put…?

– Put …!

– Napiši ono pismo… pa da krenem…

– A potpis…
– Znaće oni, kad se budu brojali glasovi za ZA I PROTIV – ko im fali… Stavi P.S. molim te …

– Zašto ???

– Napiši kad ti kažem…

– Pišem, šta?

Advertisements

– P.S. “Sloboda je nauka tek kad se shvati… Don Kihot se odriče vetrenjača”…

Violeta Aleksić: Dijalog na temu “Don Kohot”
Violeta Aleksić: Dijalog na temu "Don Kohot"
Autor: Violeta Aleksić

Radio Krug