Koga su protesti više uzdrmali, Vučića ili Đukanovića?

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome kako se iz Zagreba i Sarajeva gleda na građanske proteste u Srbiji i Crnoj Gori. Sagovornici su bili Žarko Puhovski, dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i Nerzuk Ćurak, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

Omer Karabeg

Bilo je reči o tome šta je zajedničko protestima u Srbiji i Crnoj Gori, da li ih diskvalifikuje to što pored liberalno orijentisanih građana okupljaju i pripadnike nacionalističke desnice, da li su zahtevi koje ističu demonstranti realni, ima li sličnosti između sadašnjih protesta u Srbiji i onih koji su 2000. godine oborili Miloševića, kakva je reakcija vlasti u Beogradu i Podgorici, da li će Vučić i Đukanović poslati policiju na demostrante ako im vlast bude ugrožena, da li Vučića mogu da obore samo veći nacionalisti od njega, zašto Evropska unija ne podržava proteste, kao i o tome da li će demonstracije dovesti do ikakvih promena u Srbiji i Crnoj Gori ili će protestne šetnje bili uzaludne.

Omer Karabeg: Neki su proteste u Srbiji i Crnoj Gori nazvali balkanskim prolećem. Mogu li se oni tako nazvati?

Žarko Puhovski: Ne mogu. Pokazalo se da jedino što je gore od vlasti u obje zemlje je njezina opozicija.

Nerzuk Ćurak: Te demonstracije ne zaslužuju da se nazovu balkanskim proljećem ni po političkom intenzitetu, ni po političkom predznaku, ni po metodologiji. Ako svojim pitanjem asocirate na Arapsko proljeće, to nije isto jer je kod ovih demonstracija izostalo umrežavanja. Nema snažnog internet odjeka da bi to ličilo na široku pobunu građanstva.

Omer Karabeg: Šta je zajedničko protestima u Srbiji i Crnoj Gori?

Žarko Puhovski: Malo toga, osim onoga što je zajedničko svim prosvjedima – i u Albaniji, i u Francuskoj i drugdje. To je shvaćanje politike u formalnim kategorijama vlasti, shvaćanje da se sve svjetonazorske i ideologijske razlike skrivaju iza razlike u moći. Drugim riječima, oni koji nemaju moć bune se protiv onih koji je imaju. Jedino što znaju reći je da bi oni željeli dobiti tu moć. To je nešto što je zajedničko, ali, koliko ja vidim, nema puno sličnosti u sadržaju.

Nerzuk Ćurak: Zajedničko im je to što su opravdani. Demonstracije u Crnoj Gori i Srbiji rezultat su nezadovoljstva kako u političkim, tako i u građanskim krugovima u obje zemlje. To je jedina sličnost, sve ostalo je različito – i po kapacitetu demonstracija i po zahtjevima. Možda bi se moglo reći da su demonstracije u Crnoj Gori izraz dugotrajne, višedecenijske nemoći s obzirom da u toj zemlji imamo vladavinu jednog čovjeka koji je na vlasti gotovo onoliko godina koliko i Josip Broz. U Srbiji imamo Vučića koji, uvjetno kazano, pokušava glumiti Đukanovića. To je jedna vrsta kvazidiktatorske vlasti, naročito kada je u pitanju sloboda medija. Upravo je to pitanje možda krucijalno utjecalo da dođe do demonstracija u Srbiji.

Protesti oteti od građana

Omer Karabeg: Da li to znači da je i srpskim i crnogorskim protestima zajednička pobuna građana protiv autoritarnog režima?

Nerzuk Ćurak: Ne. Sigurno značajan broj demonstranata traži da se njihova društva demokratiziraju, ali, nažalost vidjeli smo da su demonstracije, naročito u Srbiji, već otete od građana, da su izgubile svoje autentično građansko obilježje i da su politički akteri preuzeli glavnu ulogu. Ti akteri su, kako to narod kaže, od zla oca i još gore majke. Sada je vrlo je teško prepoznati autentičnu liniju odgovorne građanske pobune.

Koga su protesti više uzdrmali, Vučića ili Đukanovića?
Žarko Puhovski, By Medija centar Beograd – http://mc.rs/fotografija-zarko-puhovski.1966.html?photoId=47911, CC BY-SA 3.0, Link

Žarko Puhovski: I u Srbiji i u Crnoj Gori riječ je o režimima koje bismo mogli nazvati demokraturama. Autoritarni režim nema demokratsku legitimaciju, a Đukanović i Vučić je imaju, kakva god ona bila. U tom pogledu ne može se govoriti o autoritarnim režimima, premda je kod Vučića, više nego kod Đukanovića, pretjerano naglašena njegova funkcija predsjednika države. To jeste jedna vrsta protuustavne djelatnosti. Ono što demonstrantima najviše smeta, barem u Beogradu, je kontrola medija. To je ono što je najviše zabrinjavajuće, što najviše pokazuje civilizacijski pad Srbije i Crne Gore ispod onoga što je danas svjetska razina. Međutim, kod njih vlada uvjerenje da je bit društvene komunikacije u nacionalnoj televiziji. Oni se ponašaju kao da su devedesete godine, kada su Milošević ili Tuđman kontrolirali nacionalnu televiziju, i kada se familija okupljala u pola osam da bi pobožno gledala televizijski dnevnik. To više ne postoji. Nove generacije više ne gledaju vijesti na televiziji, niti uopće gledaju televiziju.

Džaba ste krečili

Omer Karabeg: Kako gledate na činjenicu da su protesti okupili širok spektar protivnika vlasti – od nacionalista do liberalno orijentisanih građana i levičara?

Nerzuk Ćurak, Foto: N1

Nerzuk Ćurak: Prisustvo različitih ideologija kruni demonstracije i mnoge ljude navodi na sumnju. Značajan broj demonstanata se zbog toga povlači. Ti ljudi izlaze na ulicu da bi poslali snažnu poruku otpora autokratskoj desničarskoj vlasti, a onda vide da se unutar pobune protiv te vlasti pojavljuju političke stranke i lideri koji su takođe snažno desno ili još desnije orijentirani od postojeće vlasti, što vlast koristi da sebe predstavila kao nekakav centar, a znamo da je pozicija Aleksandra Vučića suri srpski nacionalizam. Zbog toga se postavlja pitanje da li demonstracije, koje predvode političke stranke različitog ideološkog spektra, ponegdje i dijametralno suprotnog, mogu uzdrmati režim ili naprotiv ojačati vlast Aleksandra Vučića. Meni se čini da se dešava ovo drugo. Ja sam svojevremeno pisao da sve proteste u Srbiji koji neće ozvaničiti suočavanje sa prošlošću, koji neće okončati kulturu poricanja zločina i koji se neće zalagati za konačno odustajanje srpskog nacionalizma od Bosne i Hercegovine, možemo podvesti pod parolu – džaba ste krečili. Iako je srpska politika toliko koncentrirana na Bosnu i Hercegovinu – i podzemnim i nadzemnim kanalima – to je na ovim protestima zadnje pitanje. A vjerujte mi da je to prvo pitanje za sve nas u regiji.

Žarko Puhovski: To što se okupio tako širok spektar protivnika vlasti jasno ukazuje na ozbiljnost situacije i na to da se ljudi nalaze u stanju očaja. Veliki dio tih ljudi ne bi jedni s drugima ni kavu popili – da ne moraju. To u mnogome podsjeća na situaciju krajem osamdesetih i ranih devedesetih, kada su zajedno sjedili potpuno različiti ljudi, kao što su Šešelj, Tuđman i Janša. Svi smo sjedili za nekakvim polulegalnim okruglim stolovima uvjereni da je bitno da se maknu oni koji su tada bili na vlasti. Kada je to uspjelo, pokazalo se da mnogi problemi, ne samo da nisu riješeni, nego su postali još zaoštreniji. Nešto slično sada se događa i u Beogradu.

Vučićeva arogancija

Omer Karabeg: Kako ocenjujete reakciju vlasti u Beogradu i Podgorici na proteste?

Nerzuk Ćurak: Mislim da je režim Aleksandra Vučića svjestan da su demonstracije u svojoj biti nenasilne i da će ostati nenasilne i zato nema veliku brigu. S druge strane, taj režim proizvodi spin o nasilnim demonstracijama i na taj način postiže snažnu identifikaciju građana Srbije sa vlašću, budući da većina građana nema pojma šta se dešava u njihovoj zemlji jer žive u medijskom mraku. Što se tiče režima Mila Đukanovića, mislim da njemu ide u prilog što je jedan dio političkih partija, koje učestvuju u protestima, usmjeren protiv Crne Gore. To je karta na koju on može uvijek igrati i koristiti je da se obračuna i sa onim demonstrantima koji žele demokratske promjene i izgradnju moderne demokratske Crne Gore koja neće ovisiti o vlasti jednog čovjeka i njegovog okruženja.

Žarko Puhovski: Vlast u Srbiji je pokazala superiornost, dok je u Crnoj Gori situacija malo zaoštrenija upravo zbog pitanja samostalnosti crnogorske države i samobitnosti crnogorske nacije, a to su pitanja koja još uvijek u Crnoj Gori imaju traumatične potencijale. U Srbiji je, međutim, takva situacija da Vučić sebi dopušta da opozicione političare predstavlja kao tajkune i fašiste, što mu je omogućeno time što sami demonstranti u svom programu nemaju nikakve ideologijske elemente, jer su međusobno previše različiti. Budući da se nema čega bojati, Vučić si dopušta povremeno ruganje sa prosvjednicima, pa čak i sa svojim prethodnicima. Recimo, on se otvoreno rugao Tadiću kao čovjeku koji je bježao iz predsjedničke palače, dok on to nije činio. Drugim riječima, Vučić još uvijek nije u ozbiljnoj stisci i mislim da neće ni biti.

Omer Karabeg: Ali gospodine Puhovski, zar nije bilo komičnih situacija u ponašanju vlasti u Srbiji? Recimo, pojedini funkcioneri su najavljivali da će zbog protesta stupiti u štrajk glađu. To je čini mi se jedinstven primjer u svijetu da predstavnici vlasti stupaju u štrajk glađu da bi zaustavili demonstracije.

Žarko Puhovski: Svaka vlast ima svoje niže ešalone koji su manje inteligentni – da ne kažem nešto drugo – od onih na vrhu. Međutim, to nije sasvim bez presedana. Predsjednik Venecuele Maduro je prije nekoliko mjeseci obećao nešto slično. To nije po sebi čudno. Ono što jeste čudno je što vlast u Srbiji sebi stalno iznova tepa kako je ona evropskija čak i od Francuske, jer kako reče Vučić – mi nismo zabranjivali rute kojima će ići demonstranti, niti se žandarmerija kao u Francuskoj obračunavala sa prosvjednicima. Razlika je, naravno, u tomu što su protesti u Francuskoj bili mnogo oštriji i veoma nasilni, što u Srbiji nije bio slučaj.

Policija čeka

Omer Karabeg: Ni Vučić, ni Đukanović nisu poslali policiju na demonstrante, kao što je to uradio Milorad Dodik u Republici Srpskoj i ugušio tamošnje proteste. Mislite li da vlast u Srbiji i Crnoj Gori neće pribeći nasilju?

Nerzuk Ćurak: Do upotrebe sile neće doći izuzev ako među demonstrantima ne prevlada svijest za nasiljem što bi bila neka vrsta okidača koju vlast jedva čeka. Loši vojnik Švejk Vulin jedva čeka da mu njegov general Vučić da takvo odobrenje. Generalno, još ne miriše na upotrebu sile, ali ako vlast u Srbiji ne prihvati nijedan od zahtjeva opozicije, koji se uglavnom odnose na medije i Regulatornu agenciju za elektronske medije, možda će neki ljudi krenuti na TV Bastilju, pa bi onda to moglo da izazove neku intervenciju. Slično bi se moglo desiti i u Crnoj Gori. Ipak mislim da u ovom momentu neće biti primjene sile ni u Srbiji, ni u Crnoj Gori. Prije sam uvjerenja da bi Dodik bio spreman da upotrijebi silu, ako bi demonstracije krenule protiv njegovog režima i ako bi taj režim na bilo koji način bio ugrožen. Dodik je faktički neka vrsta diktatora. Predsjednice Republike Srpske nema nigdje, on se u Republici Srpskoj pita za sve i mi svjedočimo ozbiljnoj diktaturi na polovini teritorije Bosne i Hercegovine – diktaturi orbanovskog tipa.

Žarko Puhovski: U ovom trenutku ništa ne upućuje na to da bi vlast u Srbiji i Crnoj Gori mogla pribjeći upotebi sile. Njima naprosto predobro ide da bi im to trebalo, ali bih htio upozoriti na jedno dosta neobično saopštenje Vojnog sindikata u Srbiji gdje je, vjerojatno imajući Miloševića na pameti, bilo rečeno da se vojska neće miješati. To je jedno, po mom sudu, izrazito pozitivno zbivanje, nešto što je bez presedana u srpskoj tradiciji i u tradiciji drugih država u okolini. To znači, da, ako nekomu padnu na pamet neke ludosti, nije sasvim sigurno da bi to mogao lako provesti sa Vulinom ili bez njega.

Ja bih hteo na televiziju

Čini mi se da su zahtjevi u Srbiji naprosto jadni.

Omer Karabeg: Kako vam se čine zahtevi koje ističu demonstranti u Beogradu i u Podgorici?

Žarko Puhovski: Čini mi se da su zahtjevi u Srbiji naprosto jadni. Oni su intelektualno jadni jer su ispod razine onoga što se danas zna i misli o medijskoj industriji, a, s druge strane, jadni su i politički jer se opet svode na pitanje reguliranja medija, odnoso na zahtjev – ja bih htio biti malo više na televiziji. Tu se raspravlja o pitanjima iz devedesetih godina, to je dio svijeta u kojem je i oporba, ne samo vlast, izgubljena u povijesti. Oni naprosto ne korenspodiraju sa današnjim vremenom.

Nerzuk Ćurak: Mislim da u Srbiji demonstranti traže minimum – a to je da prestanu medijska arogancija i višegodišnji spin u kojem je Aleksandar Vučić predsjednik države, ljekar, humanista, pedagog, andragog, edukator, rudar, kormilar. Ljudi naprosto ne mogu više da trpe tu obojenu stvarnost. Što se tiče Crne Gore, tu se suočavamo sa naraslom sviješću o tome da je crnogorska država jednako ugrožena kako od srpskog nacionalizma i ruskog panslavizma, tako i od domaće višegodišnje korupcije koja troši supstancu društva. Ne mogu pretpostaviti da Đukanović ode u krvi. Prije mislim da će on otići mirnim putem na izborima koji bi mogli biti regulirani novim, boljim, demokratskim regulama.

Screenshot

Ko može oboriti Vučića?

Omer Karabeg: Ima li ikakve sličnosti između sadašnjih protesta u Srbiji i onih koji su 2000. godine oborili Miloševića?

Žarko Puhovski: Ima u razini očaja. U svemu drugom današnji prosvjedi su daleko ispod intelektualne i političke razine onih iz dvijehiljadite, jer tada je na čelu pokreta bilo nekoliko vrhunskih intelektualaca sa jasnim programom. To što se danas nakon 19 godina ponavljaju iste priče pokazuje nesnalaženje ljudi iz opozicije koji bi željeli preuzeti kontrolu nad Srbijom. Danas, za razliku od dvijehiljadite, nema ozbiljne vanjske podrške demonstrantima. Vučić je još uvijek dobro gledan u svijetu i u Evropi, a isto važi i za Đukanovića. Oni će otići samo onda ako im se izvana kaže da trebaju otići. Njihova baza nije u glasačkom narodu nego negdje u inozemstvu i dok imaju tu bazu niko ih ne može maknuti.

Nerzuk Ćurak: Teško da u protestima u Srbiji ima narasle, kreativne energije za promjenu opasnog, agresivnog režima. Od lidera tih demonstracija ne možete čuti govor oslobođen od nacionalizma. Danas u Srbiji lider jedne nominalno lijeve stanke – koji je bio napadnut zbog čega su i počeli protesti u Srbiji – drži govor u kome se pominju nacionalna sigurnost i tradicijski mitovi. U tim demonstracijama nema ničega što govori o kraju nacionalizma nego naprotiv – da sjaše Kurta, da bi uzjahao Murta, da se jedan srpski nacionalizam zamijeni drugim. To je strašno i to je ono što boli. Zamislimo da demonstracije organizuju najhrabriji ljudi Srbije, a to su žene – Staša Zajović, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Borka Pavičević. Da li bi se na tim demonstracijama okupilo više hiljadu ljudi? Kada bi na takve demonstracije došlo 100.000 ljudi, tek onda bismo mogli govoriti o protestima koji su u funkciji izgradnje boljeg i pravednijeg društva kako u Srbiji, tako i u Bosni i Hercegovini.

Omer Karabeg: Da li to znači da, s obzirom na sadašnju situaciju, Vučića mogu oboriti samo veći nacionalisti?

Nerzuk Ćurak: Ako je to tačno, onda je to strašno. Kuda onda srljamo, kuda idemo? Da li idemo u novu spiralu nasilja, u novi pokušaj uništenja Bosne i Hercegovine. Ako je tačno da bi demonstracije protiv Vučića uspjele samo ako budu predvođene od strane većih nacionalista od njega, onda je to dubinsko pitanje za srpsko društvo. Na to pitanje ne želim da dam odgovor.

Žarko Puhovski: Meni se čini da u ovom trenutku Vučića ne može nitko oboriti, prema tomu, ne mogu ga oboriti ni veći nacionalisti od njega. Ne treba zaboraviti da su se i one demonstracije iz 2000. protiv doista krvavog režima na koncu raspale na dvije struje – na nacionaliste i liberale koji su prije toga bili suradnici, kolege i prijatelji. Ako se je to tada moglo dogoditi, onda je to moguće i sada.

Foto: Screenshot

Ortopedija uspravnog hoda

Omer Karabeg: Da li će demonstracije dovesti do ikakve promene u Srbiji i Crnoj Gori ili će protestne šetnje i mitinzi biti uzaludni?

Nerzuk Ćurak: Na duge staze svi režimi u kojima imamo vladavinu jednog čovjeka umjesto vladavine zakona propadaju. To važi i za režime gospodina Vučića i gospodina Đukanovića. Ti režimi će propasti jer je historijski dokazano da društva koja su zasnovana na nekom obliku diktature propadaju. O tome svjedoče groblja totalitarnih režima. Na kratke staze demonstracije su se pokazale samo kao instrument proizvodnje straha za postojeću elitu. To nije nevažno i to ne treba podcijeniti. Vlast jeste malo osjetila strah, u to sam siguran, možda čak i malo više u Crnoj Gori nego u Srbiji.

Advertisements

Žarko Puhovski: Demonstracije će biti uzaludne u smislu neposrednih političkih promjena, ali one će osnažiti nešto što je danas već zaboravljeni marksistički filozof Ernst Bloch nazvao ortopedijom uspravnog hoda. To znači da bi se mogla osnažiti svijest ljudi da oni ipak nešto znače – ja sam jedan od pet miliona, ja sam ipak netko, ja sam politički subjekt, ma koliko me ne uzimali u obzir. To je poputbina za dugi put i uvjeren sam da će to dovesti do značajnih promjena u političkoj kulturi, a to je nešto što je tim sredinama prijeko potrebno.

Izvor: Radio Slobodna Evropa

Advertisements

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *