Emir Kusturica je smislio naslov svoje nove knjige – Šta mi ovo treba. Odabrao je izdavača, Vukotić Media, i uz 79 poglavlja dodao je uvodni tekst u kome sam postavlja pitanje Šta mi ovi treba i sam odgovara. I čini se najboljim da delom tog teksta načinimo uvod za izbor najzanimljivijih delova ove knjige, čija je promocija održana na ovogodišnjem Sajmu knjiga.
Proslavljeni reditelj kaže:
“Teško bi bilo pronaći čovjeka koji nije bar jednom u životu rekao ’šta mi ovo treba’. I najčešće nije našao pravi odgovor…
Šta mi ovo treba, pitao sam se često ispisujući brojne stranice u posljednjih dvadeset pet godina. Dnevnički zapisi i reakcije na socijalnu arenu, u koju me je katapultirao prvi film, bili su izraz moje društvenosti i vlastitih uvjerenja, ali i moja emocionalna reakcija na tragediju kroz koju su prošli narodi u proteklom ratu. To je bio najveći udarac koji sam amortizovao upravo zapisujući razne stvari. I što je važnije, događaji koji su slijedili govore o velikoj promjeni u svijetu u kome živimo…
Zapisi u ovoj knjizi nemaju namjeru da odgovore na pitanja niti da razriješe velike dileme. Sve je tu nastalo iz potrebe da svjedočim o vremenu u kojem živim i ostavim trag onima koji će u budućnosti provjeriti da li je ovo sve trebalo!“
Goran Bregović
12. mart 1994.
Dan poslije dolaska u Prag ne izlazim iz sobe. Stiže Bregović koji kaže da je preslušao kasete trubača koje je dobio od Stribora. Neki od njih su pobjeđivali u Guči. O tom festivalu sam slušao mnogo. Puštamo pjesme da se vrte ukrug. Od dvije tradicionalne pjesme krojimo jednu. Tako nastaje: “Mjesečina, mjesečina, joj, joj…!“. Pjesma koju će pjevati prevareni narod u podrumu.
Bregovićeva vještina da bespogovorno sluša šta mu sugerišem je nevjerovatna. Sve što mu kažeš da želiš on istog trenutka primjenjuje, bez rezerve. Tako je bilo i u Arizona drim. Pušten mu je Kejsi Linton Džonson, a on je za dva dana pronašao pjesmu „Solenžara“. To je navodno djelo Korzikanca za kojeg Bregović, kada mu je urednik skrenuo pažnju da bi mogao na sud zbog plagijata, odgovara: „Nije ni on autor, to je stara jevrejska pjesma, uostalom, đe smo mi, a đe su oni! Kada se proda milion primjeraka, platićemo i sud i autora!“…
Lazar Ristovski
15. mart 1994.
Teško mi pada što moram da osvijetlim svaki aspekt priče Andergraunda. Ne uspijevam da ubijedim glumca Lazara Ristovskog kako na filmu ne postoji ništa prirodno… Ne znam koliko taj nesporazum oko prirodnog i neprirodnog nastaje zbog različitih jezika koje koristimo Ristovski i ja. On je odrastao sa uvjerenjem da je prirodnost najjače oružje glume. U pitanju je organski proces koji se odvija pod različitim okolnostima! Na filmu su okolnosti uvijek vještačke. On je gledao mnogo holivudskih filmova koji se izražavaju naturalistički. Sigurno su mu promakli Ernst Lubič i Frenk Kapra. Nastali na tradiciji holivudskog filma i slogana „Film je veći od života“, oni su ga idealizovali. Mislim da je većina naših glumaca koncentrisana na naturalističku tradiciju koju je stvarala televizija. To su oni filmovi u kojima se lice mnogo bolje vidi (elektronska kamera) i zbog toga više liči na ono što oni vide u ogledalu pred kojim provode dane prije filma ili pozorišne predstave! Ja sam, naime, ljubitelj filmova Brusa Lija i Andreja Tarkovskog…
Na filmu je sve vještačko. Kada bi Lazo bio potpuno prirodan na sceni dok tumači lik Crnog, osjetivši kakav je Miki (Manojlović, prim. R. S.) uistinu lukav tip, on bi ga vjerovatno raspalio čekićem po glavi! To bi bilo u skladu sa njegovom prirodom, ali i suprotno osnovnom zadatku tumačenja prevarenog i zavedenog tipa koji je progutao ideološku pilulu. Riječju, tipa koji trpi jer je rođen da bude žrtva i da kô tele bleji u spretnog dogmatu. Izgleda mi da Lazo voli da trpi, ali nije siguran da ishod takve postavke radi za njega kada u svečanom odijelu bude mjerio čiji je aplauz najveći poslije projekcije filma!…
Miki Manojlović
22. mart 1994.
Snimanje je proteklo u svađi između Mikija i Laze. Zamijenili su uloge: Lazo je Mikija provocirao vještački, a Miki je pokušavao da prirodnim putem uznemiri Lazu. Mislim da je, ipak, problem u tome što Lazo nikako ne želi da prihvati ulogu prevarene žrtve. Plaši se, valjda, da na premijeri, kada obuče svečano odijelo, Miki ne popije više aplauza. Miki, opet, vješto koristi tuđu slabost i sa nevjerovatnim talentom izigrava nevinog čovjeka. Često prelazi granicu nadigravanja u nadjebavanje. Napuštajući studio, shvatio sam da poslije današnjeg dana znam više o filmu. Lakše mi je da vjerujem u priču Podzemlja. Sada prvi put mogu da formulišem ulogu Crnog. Na pitanja koja postavljaju glumci, ali i zdrav razum, imam odgovor! Ideološka pilula koju je progutao partizan Crni drži ovog čovjeka u podrumu i ne postavlja ono opasno pitanje zašto ne pokuša da pobjegne; zašto se ne domogne ključa i ne bježi u slobodu. Tito je bio opijum za narod…
Majmun plaćeniji od Mikija
1. april 1994.
…Od Pjera Spenglera, producenta filma, čuo sam nevjerovatnu, ali istinitu stvar. Njemački majmun koji glumi lik Sonija u filmu Podzemlje bolje je plaćen od jugoslovenskih glumaca! Znači, bolje je biti njemački majmun nego jugoslovenski umjetnik?! Nikada nisam čuo da se socijaldarvinizam tako ispleo sa sudbinom…
Nisam mogao da ne odem kod Mikija u šminkernicu i saopštim mu da majmun bolje zarađuje od njega. Kod maskera, gospodina Jandere, Miki je upravo zatezao lice, to je bio način na koji je podmlađivan. Lice mu je zategnuto, od milošte je to nazivao stavljanje kurtona na facu. Odmah sam mu rekao:
– Moj Miki, što ti je nepravda, bolje plaćaju njemačkog majmuna nego tebe!
– Samo ti, profesore, zajebavaj! – odgovorio je suzdržavajući smijeh pošto mu je to sa zategnutom kožom na licu izazivalo bol.
Nisam dalje širio tu vijest. Drago mi je bilo da je Miki ovu gorku istinu prihvatio kao zajebanciju. Vratio sam se kod Spenglera i sam provjerio u papirima. Lijepo je pisalo! Majmun je nedeljno bio plaćen dvije i po hiljade njemačkih maraka, a Miki Manojlović dvije hiljade!..
Milorad Vučelić
15. april 1994.
…Nikada neću zaboraviti prijateljski gest Milorada Vučelića, koji je otvorio vrata televizije. Kada sam to rekao producentu Baumgartneru, pošto je mislio da sadržaj filma Podzemlje ne odgovara današnjim vlastima u Beogradu, on me pitao:
– Zna li Milorad šta radi? Ja mislim da mu je potpuno jasno da se upušta u film čiji sadržaj nikako ne izrasta iz ideologije vladajuće partije?
Rekao sam mu da zna i da on iza sebe ima veliki staž. Saradnju sa komunistima, mnoštvo podvala koje im je namjestio pozorišnim predstavama. Od momenta kada je postao Miloševićev činovnik napravio je veliku grešku. Milorad, kao super Crnogorac, voli da bude u šesnaestercu, u šansi za gol. To je tako u životu. Zanimljivo je da kada igra fudbal on čini obrnuto. Tada igra uglavnom odbranu. Milošević može da bude snažna figura u odbrani od arogancije Zapada koji nam je srušio zemlju, ali nikako neko kome treba služiti…
Maradona
7. 3. 2007. Buenos Ajres
…Emire, znaš li kakav bih ja bio igrač da nisam uzeo koku? Kakav igrač je izgubljen! To je kao gorak ukus u ustima. Mogao sam da budem mnogo bolji nego što sam bio. Da, stvarno, to je istina. Rodio sam se u fudbalu. Znao sam šta ću da postanem. Ali nisam znao da ću uzeti kokain. Znao sam da ću kupiti kuću za moju majku, da ću se oženiti i imati porodicu, da ću vidjeti svijeta, da će Argentina osvojiti prvenstvo. To sam rekao kad sam bio ovoliki. To je snimljeno na traci! Sve sam to znao. Ali šta će se dogoditi kasnije… Još uvijek ima mnogo stvari zbog kojih danas osjećam u sebi veliku krivicu. Zato što… ljudi mogu reći da sam dobar, ili da sam bolji, ili da sam bolji nego što sam bio ranije. Ali oni ne mogu da znaju šta je unutra. Znam gdje sam griješio u životu. I to ne mogu da popravim…
Milorad Dodik
8. april 2010.
Znajući koliko je Milorad Dodik spreman na sve vrste akcija, otišao sam u Banjaluku i rekao mu da Višegrad tone i da se gradovi u Bosni dijele na kasabe sa i bez tramvaja, da u stvari samo jedan grad ima tramvaj, a da nigdje na svijetu nema grad od kamena posvećen piscu. U Beogradu su krležijanci i demokrate rijetko spominjali Ivu Andrića, a kada je trebalo obilježiti stogodišnjicu rođenja, stavili su njegov lik od kartona na aerodromsku garderobu i na stepenicama ispisali naslove njegovih romana. Stvar je prevršila mjeru. Kada sam mu izgovorio da bismo bili prvi koji grade čitav grad posvetu piscu, on je klimnuo glavom i rekao: „Idemo u to!“.
Početak akcije su bili brojni bilbordi u Banjaluci sa Andrićevim likom.
Dva mjeseca kasnije Simfonijski orkestar je, zajedno sa bagerima i buldožerima, označio početak gradnje. Mislim da tada još niko nije vjerovao da će nastati grad koji želi da pomiri prošlost, da njegova pojava bude zalog za budućnost i da svojim djelovanjem umiri stanovništvo i oteža sunovrat u novo krvoproliće. Kakva utopija!
Otpori su krenuli iz Sarajeva, a išli su čak i do Uneska, krivotvoreći istinu da je poluostrvo u zaštićenoj zoni, iako je trista metara od mosta. Stigao sam do Pariza i sa gospođom Bokovom raščistio nedoumice i dozvola je dobijena. Počela je gradnja. A fakir fukara iz Sarajeva lajala je na moje nastojanje da otrgnem Višegrad od propadanja i da upalim svjetlo. Sve zbog toga što je njihova ideja da samo povratak Višegrada u njihove ruke zadovoljava, a sve drugo je četništvo…
Nikita Mihalkov
12. maj 2012.
…Nikita i ja smo stajali u nizu koji nas je, uz muziku Čajkovskog, prenio u neprekidni špalir koji se protezao daleko u prošlost kada su ustoličeni carevi još mnogo prije Volođe. Valjda je istina u dubini ljudskih osjećanja i doživljaja, a ne u našim brbljanjima i objašnjenjima! Ta osjećanja su naš najjači argument?
U ruskoj, ali i u pravoslavnoj tradiciji često se stoji, i to veoma dugo. Domaćin slave stoji dugo, u crkvi na liturgiji se stoji dugo, onaj koji zna i umije mora da nauči da stoji. Tako je bilo u Kremlju! Stajali smo sat da bismo dočekali Volođinu zakletvu! Kasnije, kada je ceremonija završena, otvorena su carska vrata gdje je u svečanom salonu, kroz zlatna vrata, više od hiljadu ljudi krenulo na koktel! Tu je ikra bila najmanje atraktivan artikl postavljen na sto!
Tu sam shvatio o čemu se radi, zašto treba stajati. Jer jedino tako pijan čovjek može da bude trijezan. Kada bi sjeo, ne bi više ni ustao! A kako ostati trijezan ako Nikita svakih petnaest minuta diže čašu i nazdravlja… Dok su oni konjaci od stajanja isparili i nestajali u oblacima ispod grandioznih plafona Kremlja, čekajući Volođu, mislio sam na svog oca! Kako bi on bio srećan da ovo gleda na televiziji…
TV Pink
20. april 2014.
…Kada je formirana TV Pink u Beogradu, zvuk šabačkog radija je dobio sliku. Pred kamere su dovedene pjevaljke. Prednjačile su one sa izgledom transvestita i kurvi, a kolege pjevači su ličili na kriminalce! Stvar sa „šuftom“ je dostizala vrhunac. Gledanost ili, kako Srbi vole da kažu, „šerovi“ su rasli iz dana u dan. Gazda Pinka se obogatio. Poslije pada Miloševića odrekao se Mirjane Marković, ali je stigao čak u Vašington na molitveni doručak. TV Pink je imala zadatak da preko „šuft“ muzike pridobije birače. „Šabački muzički genije“ i njegovi kompozitori su na pozornicu Pinkovog „Grand šoua“ istovarali muzičko smeće, iščeprkano iz kontejnera Turske, Pakistana, Grčke…
Narod voli! Narod gleda! Narod glasa!…
Olja Bećković
23. oktobar 2014.
Svake nedjelje u 21, zahvaljujući Olji Bećković i „Utisku“, znali smo koliko je sati. Emisija je maknuta sa B92, a posljednji gost je bio Vladimir – Beba Popović, direktor Instituta za politiku u Beogradu.
Olja vjeruje da je premijer Vučić skinuo emisiju, Aleksandar Vučić tvrdi da s tim nema veze. Stvar je iz političkog prenesena u korporacijski žanr. Olju je, istini za volju, pred svršen čin stavio Teo Kirjaku, Grk, vlasnik B92 i Prve televizije. Ali je, kao i sve u politici novokapitalističke zemlje, i to uslovljeno politikom. Naime, pojava Aleksandra Vučića je potpuno obesmislila Čedomira Jovanovića, Sonju Biserko, Natašu Kandić, a bogami i Borku Pavićević. Tako je „Utisak nedelje“ poništen kao ideja o slobodi…
U stvari, skidanje Olje Bećković sa onoga što se zove prime time prvi je potez uvođenja najsurovijih zakona lokalne verzije uhodanih staza zapadne demokratije. Jer nema nigdje da se tako otvoreno u udarnom terminu pričalo o proključalim problemima, ni u jednoj zemlji, a živio sam u pet različitih zemalja na svijetu. Dakle, nije se slobodno govorilo kao što je to bio slučaj s „Utiskom nedelje“. Što je važnije, teme koje su u „Utisku nedelje“ formatirane bile su najvažniji korak, a onda je obrada bila stvar iskustva i vještine autorke i voditeljice „Utiska nedelje“…
“Utisak nedelje” je bio mitsko mjesto za oslobađanje napetosti i energije koja poslije iščezava kao što se voda dok vazduh mijenja temperaturu pretvara u paru. Ode gore i ne šteti nikome. Kada je obrnuto, ta energija ostaje u nama, silom hidrauličke prese nabija se pod kožu. Brzo se širi kružocima, stvara nezadovoljstvo i netrpeljivost. Na kraju se bijes izlije na ulicu…
Abdulah Sidran
9. januar 2015.
Sarajevski pjesnik, duhovni beskućnik Abdulah Sidran napisao je da se Emir Kusturica pretvorio u Panteliju. Šta drugo može da piše čovjek koji se naočigled svoga naroda pretvara u bojler koji i gore i dole rđa, a curi i pišti na sve strane?!…
Ako je Kusturica u ratu poginuo braneći Sarajevo, a Udba umjesto njega namontirala Panteliju, kako je onda Sidran 2008, u aprilu, došao na Mećavnik da ponudi Kusturici scenarij čija bi naplata obezbjedila penziju koju nije zaradio braneći Sarajevo i pišući borbene stihove: “Naša je Drina Meka i Medina!”? Dolazak na Mećavnik je bio stari trik sarajevskog šibicara: stavio je na sto napisane tri stranice koje bi ja trebalo da ponovo napišem, onda i snimim film! Čak i da nije tako, što ne ode Panteliji nego dođe do Kusturice? Kada je, nešto kasnije, bio na pragu da izgubi očinji vid i kada u Sarajevu nije bilo sponzora (kažu tamo nema mjesta gdje se nije provalio), stigao je kod Kusturice po pomoć da operiše kataraktu!? Kako je onda Kusturica, a ne Pantelija, izvadio iz džepa pet hiljada evra i poslao ga u „Sveti vid“, gdje imaju podaci ko je operisan, a ko je dao novac?!
Abdulah Sidran je od malih nogu izražavao potrebu da svoju sitnu dušu ukrupni! Kao zaludni turista koji po mjenjačnicama velikog grada traži da mu sitniš od sto evra neko da u papirnoj novčanici. On je, zapravo, činio sve da ne bude sarajevski miš i zato je pisao poeziju. Posvećivao je Branku Mikuliću, Titu i poput morske drhtulje, ženama koje nije mogao da povede u krevet. Tu je bio iskren. Šteta što se tada već nije pojavila ideja o Panteliji, pa da čovjek koji se uspješno pretvorio u bojler ne doživi slavu koja mu nije pripadala…
SANU
30. decembar 2016.
Kada čovjek korača hodnicima Akademije, bude se uzvišena osjećanja! To je bio dom naših najvećih umova. Zbog toga razumijem namjeru predsjednika Kostića da stvari unapređuje. Akademija nije primala filmske reditelje jer je vladalo uvjerenje da je film reproduktivna umjetnost. E sada, teško je reći da filmovi Stenlija Kjubrika nisu umjetnička djela, za filmove Tarkovskog još teže. Doktor Kostić misli da su i doktori reproduktivci, ako jednom operiše, hirurg po toj matrici operiše svaki put. Film je, u to sam siguran, bio umjetnost – niko ne može dokazati suprotno u slučaju, recimo, Bergmana, Felinija i liste velikih!
Devedesetih godina nedjeljnik Njujorker je već upoređivao Vorhola i Mikelanđela! Uveden je sportski rječnik, pa je zaključeno da je Vorhol bolji! Vrijeme je demantovalo Njujorker – Endija Vorhola malo ko spominje, on je nestao u prolaznosti koju je reklamirao, a knjige Dostojevskog djeluju dublje i snažnije, po njegovom uzoru autori preispituju moral i prave uspješne filmske zaplete od Finske do Južne Koreje i trijumfuju po festivalima u Evropi.
Ja nisam neprijatelj postmoderne likovne umjetnosti, neke instalacije su proizvodile veliko uzbuđenje, jednom sam vidio instalaciju Marine Abramović u Milanu. Bile su to merdevine gdje su umjesto drvenih pregrada kojima bi trebalo da se penjemo stajali noževi. Uzbudljivo, kao i mnoge druge. Jedino što kod tih instalatera ima gotovo pubertetske isključivosti. Oni negiraju sve što se dešavalo prije njih i nazivaju to dekorativnom umjetnošću…
Usred te nove tehnološke revolucije stvoren je novi barok i u takvoj podjeli vrijednosti moći ćemo da biramo, a u tom izboru će gubiti upravo oni proroci kraja umjetnosti koji su zaboravili da će čovjek uvijek nastojati da naslika čovjeka i da postoji memorija koja lako šalje u zaborav nevažne tipove i briše postojanje onih koji su glasali za prolazne vrijednosti. Utoliko mislim da je sklonost Akademije ka arhetipu dobra stvar.
Emir Kusturica
11. jun 2012.
…Vjerujem da ima malo ljudi u staroj Jugoslaviji o kojima se toliko pisalo. Siguran sam da nema niko koga su zbog njegovih stavova toliko napadali, nema čovjeka na koga su istresli toliko mržnje i, kako Andrić kaže, „rigali ognja“ s jedne strane, ali s druge, ove naše, malo ko ima koga su toliko voljeli i hvalili. I ja sam im zbog toga beskrajno zahvalan…
Moj život su odredili ljubav prema Maji, prema stvaralaštvu, prema mojim roditeljima i našoj djeci. Taj život je do sada bio jedna velika vratolomija, kockarski ulog u taj život je bio veliki. Tu je imalo mnogo šta da se izgubi, a na sreću, izgubljeno je malo… Odrastao sam uz roditelje koji su me učili da je neophodno biti skroman. Danas se djeca uglavnom uče da do uspjeha vodi beskrajna samouvjerenost i da je biti uspješan najvažnija stvar, a ne biti dobar i požrtvovan. Mene i moje drugove su roditelji učili da ne smijemo u tuđu baštu i da se ne smije krasti. Danas roditelji nisu sigurni šta bi trebalo da kažu djeci, pa ih ne uče ni jedno ni drugo da ne bi ispali glupi i da djeca ne bi krenula u život nespremna! Odatle potiče ona paralelna istina u kojoj, kada nekoga hvale punim ustima, izgovore: „Jooj, onaj moj lopov, kakav mi je dobar!“. Dakle, što bi rekli Englezi: „Nobody is perfect!“…
Raspadala se stara Jugoslavija i hvatali su se novi vozovi, a meni su se gadili oni koji su najednom otkrili kako je ta naša zemlja bila tamnica naroda. A da im nije bilo te Jugoslavije, niti bi postali učitelji, niti bi ugledali svjetlosti velegrada i napunili onolike nebodere. Ostali bi u vukojebinama.
Kada je trebalo da jednu veliku naučnu kulturu koju su stvarali likovi poput Nikole Tesle, za koga je izvjesno da u istoriji čovječanstva predstavlja figuru ravnu Leonardu da Vinčiju, zamjenim za neku drugu, nisam pristao.
Kada je trebalo pristati na to da Andriću razbijaju bistu macolom po prethodno utvrđenoj naučnoj tezi kako je njegova literatura učinila više zla nego vojske koje su hiljadama godina gazile Bosnom, nisam mogao da pristanem. Kada je predsjednik tadašnje Bosne i Hercegovine meni u brk rekao da ne treba snimati po djelima Ive Andrića jer je on pisac mržnje, na to nisam pristao…
Emancipacija moje porodice u zemlji koja je nestala nastavljena je kroz pripadnost kulturi koja u srpskom narodu stoji kao grčke karijatide i sve nas drži. Najveći broj naših ljudi nije toga ni svjestan. Ja jesam…
Izvor: Blic/ Radmila Stanković