Nikola Koki Dimuševski za Telegraf: Neka sama muzika govori ko je šta uradio

Ovde se godinama gradila rok, pop i džez scena, a toga sada više nema. Sve je toliko izmešano da samo Bog može da nam pomogne i niko drugi. Ali se ipak nadam i hoću da verujem da još uvek ima ljudi koji vole umetničku muziku, dakle nešto što je drugačije, što nije otrcana svakodnevnica.

Postoje ljudi na muzičkoj sceni koji ne vole previše da se eksponiraju u javnosti, rade tiho i dopuštaju da njihova dela govore umesto reči. Razgovor sa njima je uvek dragocen, kako zbog njihove životne priče, tako i zbog samog stava koji je u današnjem vremenu opšte medijske halabuke poprilično usamljen. Jedan od takvih ljudi je Koki Dimuševski, tihi čovek grupe Leb i sol, multiinstrumentalista, kompozitor, aranžerista i jedan od onih čija se plemenitost na najbolji način oslikava u njegovim delima. Takav pristup možda postaje stvar prošlosti, ali je s druge strane i poslednja oaza svih onih koji muziku još uvek posmatraju kao nešto istinski uzvišeno, kao božanski dar koji se časno uzima i još časnije vraća. Ljudi koji takve oaze stvaraju, svojim viteštvom nesebično oplemenjuju već dobro poderanu današnjicu i naša je obaveza da im zbog toga budemo najiskrenije zahvalni.

Malo se zna o tvom razvojnom putu muzičara. Možeš li reći nešto o tome?

Počeo sam kao veoma mali, kada sam bio peti-šesti razred, možda čak i ranije, ali sam tada svirao bubnjeve. Moj osnovni instrument je bubanj, nije klavir, odnosno instrumenti sa klavijaturom. Ali s obzirom da je bubanj vrlo glasan instrument, jednom kada sam se vratio iz škole, negde u periodu kada sam bio prva godina gimnazije, kod kuće umesto bubnja zateknem pianino. Ja pitam onako u čudu: “Šta je ovo”? Ćaletov odgovor je bio: “Mnogo si glasan, kupio sam ti ovo, pa ti sad vidi”. Tako da sam klavir počeo da sviram u tom nekom periodu osmog razreda i prvog gimnazije. Jednu godinu sam imao učiteljicu koja me je naučila osnovama klavira a potom sam sve učio sam. Nakon završene gimnazije prijavio sam se za upis na Muzičku akademiju. Međutim, oni su mi pitali kako mislim da upišem Akademiju, kada nemam srednju muzičku. Rekao sam da mi slobodno traže sve kao za bilo koga drugog, prošao sam prijemni i tako ipak ostaše klavir i tipke. Bubanj i dan-danas volim da sviram, to mi je merak, ali nikako da stignem, pa koristim priliku kad nameštamo ton pred koncert da malo sviram.

Znači, nisi išao redovno u srednju muzičku, ali ipak si bez problema upisao akademiju?

Jednu godinu sam imao profesora, a zatim sam sve ostalo učio sam. Prijemni sam položio sa desetkom, kao wunderkind. Hteli su potom da me šalju u Moskvu na specijalni odsek, ali sam im rekao da to nije za mene. Ja hoću da slušam Šopena, Betovena i Baha, ali ja prevashodno želim da komponujem, ne mogu osam sati da sviram tuđi materijal. Sa sedamnaest godina sam počeo da sviram u Big bendu RT Skoplje, bio sam klavirist, zatim producent, pa ton majstor, direktor produkcije itd. 1976. počinjem da radim sa grupom Leb i sol. Ali neki moj najveći uzlet u karijeri je bio kada sam nakon trećeg albuma napustio Leb i sol. Oni su tada krenuli da rade nešto što se meni nije dopalo, ja sam hteo da radim nešto drugo i u tom neko periodu kada sam radio sam, otpočeo sam svoju znatno bolju karijeru.

Veoma mlad si ušao u sve to. Koliko godina si imao kada si prvi put ušao u studio?

Šesnaest godina, otprilike. Iskukao sam mojima da mi kupe mini mug, pa sam na jednom snimanju svirao solo na tom instrumentu. Pre grupe Leb i sol nisam bio član nijednog benda, uostalom, ta grupa je formirana kada sam ja imao sedamnaest, odnosno nepunih osamnaest godina.

Neki članove grupe Leb i Sol su i ranije surađivali međusobno u dve grupe: Jegulje i Iris.

Da postojali su ti neki školski bendovi.

Ti nisi ranije surađivao ni sa kim od njih,ali ste se poznavali međusobno.

Mi smo iz iste male, kako se to ovde kaže, išli smo u istu gimnaziju, kad je Bodan bio treća, ja sam bio prva godina gimnazije. Tu smo se upoznali i to poznanstvo je posle preraslo i u saradnju.

U prvoj postavi grupe bubnjeve nije svirao Garo Tavitijan, već Dimitar Čočorovski Čočor.

Da, u podrumu njegove kuće smo vežbali. Međutim, Čočor je ubrzo odlučio da mu je važnije da završi studije arhitekture, pa je Garo “uleteo” na njegovo mesto i tako je nastala ta standardna postava grupe.

Imali ste i neke pevače u to vreme, recimo tu je bio Živko Gruevski.

Ma to je sve usputno, sa nekima od njih smo radili neke snimke za radio, to je više bilo po nekoj prijateljskoj liniji. Sa Gruevskim nemamo snimaka, a sa Džaferom (Miodrag Jovanovski Džafer, op. autora) imamo snimljenu jednu kompoziciju (“Pesna za nas”, op. autora).

U grupi Leb i sol ostaješ zaključno sa trećim albumom “Ručni rad”. Nakon te ploče ti odlaziš iz benda. Koji su bili razlozi za takvu odluku?

Svi kažu da je “Ručni rad” najbolji album, znaš li zašto?

Možda zato jer si ti ponajviše dao toj ploči.

To je pod dva, znaš li šta je pod jedan? Neki članovi na toj ploči su imali sporednu ulogu. Tu je recimo gostovao Mića Marković (džez saksofonista i kompozitor, op. autora) pozvao sam ga, znali smo se od ranije. Svirao sam u Big bendu RT Skoplje, a on je svirao u RT Beograd, a upoznali smo se još na džez festivalu u Radencima. Dakle, pozvao sam najboljeg na svetu. I tu je došlo do mimoilaženja, sve je više bilo vokalnih pesama, a to mi se nije dopadalo. Imali smo avion koji je trebao da poleti, a ne da se vozimo u taljigama. Neka peva neko drugi. Nastao je razdor u bendu, ja sam otišao, oni su krenuli dalje i to je to. To je bio muzički problem, a ne prijateljski.

Kada si napustio Leb i sol, pored zaposlenja u RT Skoplje, tvoja karijera je bila dosta raznovrsna. Možeš li reći nešto o tome?

Ne znam šta nisam radio. Možda će najbolje biti ako ti kažem da imam 18.000 minuta autorske muzike, tako da to sada svakako ne možemo sve nabrojati. Tu su teatarske predstave, aranžmani za veliki, mali orkestar, za Big bend, simfonijski orkestar. Imam tri baleta, četiri simfonije, nedavno sam radio muziku za jedan film. Svakog dana radim, odnosno nešto snimam i to negde ide, upotrebi se. Od najavnih špica za televiziju pa dalje. Radio sam muziku za crtani film Darka Markovića koji je uzeo srebrnu ružu u Montreu, takođe i za National Geographic… Ne mogu svega da se setim. O koncertima i da ne govorim, ni sam ne znam koliko je toga bilo. U svakom slučaju, ostao je iza mene neki baraž, nema potrebe da se hvalim, drago mi je ako je ono što radim uspešno i ako su zadovoljni oni koji to treba da budu. Na sedamdeset CD-a je do sada zabeležen moj doprinos. Kao što i sam vidiš, nema me po medijima puno, nisam od onih koji trče za tim, moj princip je sasvim drugačiji.

Jesi li još uvek zapošljen u RT Skoplje?

Do juna meseca ove godine, nakon toga idem u penziju. Imam čedrdeset pet godina staža u orkestru. Ušao sam u radni odnos sa nepunih osamnaest godina, nisam ni ličnu kartu imao. Kada su me pozvali, rekao sam da sačekaju da upišem fakultet, ali su mi rekli da sam talenat kakav često ode na stranu i da žele da odmah postanem član Big benda. Ljudi su me slušali, znalo se u gradu ko je ko i Aleksandar Džambazov (kompozitor i dirigent u RT Skoplje, op. autora), koji nažalost od pre nekoliko meseci nije više sa nama, mene uzima za ruku i kaže: “Hajde ti u Big bend”. Pored toga što sam tu svirao, bio sam i tonac i producent, prošli su mnogi nastupi, festivali i sve drugo što ide u muzičkoj produkciji. Ta mesta tonca i producenta su mi omogućili da se izborim za mnoge rok bendove, išao sam po svim garažama u Makedoniji i otkrivao nove ljude. Faktički sam otkrio i Haos In Laos i Mizare… više se i ne sećam.

Ali čim čujem neki novi bend, kažem, hajde klinci dođite u Radio Skoplje, imate četiri sata da snimite jednu pesmu. To je bila važna stvar, jer ako sviraš u garaži i niko te ne zove ili čuje, padaš u depresiju. Ovo je bila sasvim druga priča, izvukao sam puno bendova iz podruma i čak sam napravio rok antologiju koja je imala osam diskova na kojoj se nalazi sve ono što sam snimio. Nažalost to nije objavljeno, jer neki ljudi iz makedonske radio televizije nisu ukapirali važnost toga. Ti masteri stoje kod mene i ostaće za neka bolja vremena, ako ih bude. Svi ti bendovi su tada imali otvorena vrata u makedonskoj radio televiziji, jer sam se trudio da mlade dovedem i da se čuje to što rade, ali i da vide da nije lako snimiti nešto, imati bend. Neko je izdržao mesec dana, godinu, neko tri… Poneki su opstali, izdržali, kao recimo Kiril Džajkovski. On je bio klinac kada sam ga pozvao da snima sa Anom Kostovskom. Sve to govori da nisam u karijeri imao samo ulogu muzičara, klavijaturiste i člana benda, već i ulogu promotera makedonske rok i alternativne muzike, što što mi je stvarno drago i ponosim se time.

Dali je u planu neki novi album ove postave koju sada predvodiš?

Mislim da ćemo da radimo nešto, možda na jesen. Svakako da imamo neke ideje. Album “I taka nataka” je izašao 2008. godine, znači pre četrnaest godina i događa nam se na da nam priđu ljudi na koncerima i kažu za te kompozicije da su odlične ali da ih do sada nisu čuli, a toliko vremena je prošlo. To je razlog zbog kojeg malo odugovlačim sa ulaskom u studio. Isti ti ljudi dođu i traže da sviramo “Uči me, majko, karaj me”. Pa dobro, sviraćemo, O.K. je to svakako, ali zašto da se vraćamo u devedesete? Ima toliko toga novog. Hajde čuj ovaj ovaj materijal, čuj ovo razmišljanje, ovaj saund, neke nove ljude. O.K. je “Si zaljubiv edno mome” ili “Uči me majko karaj me”, “Devetka”, “Bistra voda”, ali nije sve stalo na tome. Osećam se kao pod nekim staklenim zvonom gde hoće da me vide istog kakav sam bio ’78. godine. Ali ja nisam isti! Menjao sam se još i tada. Sa svakim mesecom stariš ali i učiš nešto novo, imaš neko drugačije razmišljanje. Odsviraš nešto najbolje moguće i svi zure, a odsviraš “Uči me majko…”, svi bacaju majice. Ne volim to. Jasno je da je to uspešna pesma, ali nije sve stalo na tome. Ali dobro, pomirićemo se sa sudbinom (smeh).

Advertisements

Ceo tekst možete proćitati OVDE!

Izvor: Telegraf.rs / Goran Živanović

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *