Čak ni za Tuđmanovog života u Hrvatskoj, ni Miloševićevog u Srbiji kompradorske elite nisu tako otvoreno koketirali s fašizmom kao danas

Čak ni za Tuđmanovog života u Hrvatskoj, ni Miloševićevog u Srbiji kompradorske elite nisu tako otvoreno koketirali s fašizmom kao danas

Postavlja se pitanje zbog čega mnogi na Balkanu tako gromoglasno šute kad je u pitanju sjećanje na žrtve borbe protiv fašizma.

U gotovo svim njemačkim ofenzivama vođenim na području Bosne i Hercegovine tokom Drugog svjetskog rata ginuli su i brojni Hrvati i Hrvatice u partizanskim redovima, no iz Zagreba se nikad nisu sjetili službeno podržati komemoraciju žrtava u susjednoj državi. I ako je postojala inicijativa, iz parlamenta je stigao odgovor kako se ne radi o događajima koji su se dogodili u Hrvatskoj. Ne radi to ni službeni Beograd, iako su mnogi s područja ginuli na području Bosne i Hercegovine, a ne ističe se pretjerano ni službeno Sarajevo, iako je najviše žrtava bilo s ovih prostora. Postavlja se pitanje – zbog čega balkanska društva tako gromoglasno šute?

Profesor političke i socijalne psihologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, Nebojša Blanuša odgovara da „post-jugoslavenski nacionalizmi od socijalističke Jugoslavije rade bauk i potiskuju njenu prošlost kao neautentično razdoblje ‘utamničenja naroda’“, uz dodatak da isti „izbjegavaju čak i spominjati ime Jugoslavije kao da će time zazvati zloduha“.

„Riječ je zapravo o strahu ovih esencijalističkih koncepcija jer bi takav oblik suradnje i komemoriranja pokazao kako su vrijednosti Narodno-oslobodilačke borbe koje su ugrađene u SFRJ bile pozitivne. Za takvo ‘magijsko mišljenje’ to je nepodnošljivo jer bi se moglo pokazati koliko su neuspješni ovi nacionalni projekti u političkom i ekonomskom smislu u posljednjih 30-ak godina te koliko su posijali zla u tom razdoblju“, kaže Blanuša.

Nema suočavanja s prošlošću

Nebojša Blanuša smatra da se „države po sebi ne mogu stidjeti“ te dodaje kako se „najveći dio političke klase u ovim državama ne usudi pokrenuti razložno i konstruktivno suočavanje s prošlošću“. Napominje kako „time ne žele uvrijediti žrtve onih koji su izložili svoje živote na ‘oltare domovina’ u posljednjim ratovima koje neki od njih shvaćaju kao konačni obračun s Jugoslavijom, jer njihove žrtve kao temelje novonastalih država k tome zdušno posvećuju religijski čelnici“.

„Stoga političari vrludaju oko tobože delikatnih pitanja sudjelujući time u normalizaciji fašističkih opcija. Oni koji se s takvim opcijama intimno identificiraju time ili zahtijevaju priznanje vrijednosti zločinačkih pokreta u kojima su sudjelovali njihovi preci, ili, a tih je veći broj, mrze ili se srame vlastite prošlosti i prošlosti svojih obitelji, jer eto, to nije baš oportuno u sadašnjem okviru nacionalne ‘higijene’. Dakle, ako i ima srama, on je samo površinska pojava, najveći je problem u onima koji se konformiraju i šute, kao da i po njih ne bi došli oni kojima su ‘očišćeni’ nacionalni teritoriji krajnji cilj“, smatra Blanuša.

„Iz njihove vizure, kad ne bi bili ucijenjeni razmišljati iz vizure nacionalnog tora, ljudi bi se brzo omađijali idejom da nam je skupa bolje. Dakako, to je potpuno neutemeljeni strah čiji pregaoci selektivno tumače prošlost i podmeću povijesni revizionizam, kao što to pokazuju analize povijesnih udžbenika preko kojih se ove ideje nastoje reproducirati kod mladih“, dodaje.

I profesor povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Neven Budak primjećuje da „i u Hrvatskoj, pa i u drugim bivšim republikama, prevladavaju režimi koji u najmanju ruku koketiraju s nacionalizmom“.

„Takve vlasti, u kojima su devedesetih odlučujuće participirali mnogi bivši komunisti, nisu mogle komemorirati one koji su se – barem u načelu – borili protiv nacionalizma, ustaša i četnika. Krhka ljevica koja bi ponekad došla na vlast izbjegavala je ozbiljnu konfrontaciju s desnicom i komemoracije zbog kojih bi mogla biti optužena za jugonostalgiju i sklonost komunizmu. Potpuno je drugačija situacija, rekao bih, u Sloveniji. Uostalom, i u dijelovima Hrvatske u kojima očito nema bojazni od prevlasti desnice“, konstatira Budak.

‘Ne može se reći da društva šute’

Na isto pitanje aktivist grupe „Ne rehabilitaciji“, Nebojša Milikić odgovara protupitanjima: „Zašto bi uopšte periferne kompradorske buržoazije odavale počast onima koji su se borili i izborili protiv kolonijalnih ideja i politika svoga doba? Kako bi uopšte bilo moguće da njihove partije i vlade iskreno odaju poštu onima koji su se borili za socijalizam, jednakost, bratstvo, dakle za sve ono protiv čega se te partije i vlade danas bore uz manje ili više prećutnu podršku svojih kolonijalnih instruktora i kontrolora?“

Podsjeća i da „u samim ex-jugoslovenskim društvima postoje inicijative i svest o istorijskom i aktuelnom značaju NOB-a“, pa napominje da se „ne može reći da društva ćute“.

Čak ni za Tuđmanovog života u Hrvatskoj, ni Miloševićevog u Srbiji kompradorske elite nisu tako otvoreno koketirali s fašizmom kao danas
Čak ni za Tuđmanovog života u Hrvatskoj, ni Miloševićevog u Srbiji kompradorske elite nisu tako otvoreno koketirali s fašizmom kao danas
Danas se izbjegava čak i spominjati ime Jugoslavije kao da će se time zazvati zloduha, konstatira profesor Nebojša Blanuša, Reuters

Ginuli za bolje i pravednije društvo

Neven Budak ukazuje da se „stječe dojam“ da se ex-YU države stide antifašizma, te napominje da se „djelomično, zbog zločina počinjenih od antifašista, i trebaju stidjeti, ali mora se uvidjeti da pozitivni aspekti antifašizma nadmašuju ono negativno“.

„Treba razumjeti da su tisuće mladih ljudi izginule u borbi za bolje i pravednije društvo, kao i za slobodu svoje nacije. Njihovi neprijatelji nisu nudili slobodu ni u kakvom obliku, nego društvo zasnovano na teroru i mržnji. Zahvaljujući tim tisućama izginulih Hrvata i Hrvatica, ali i ostalih partizana, Hrvatska je opstala. Nije teško zamisliti sudbinu koja bi ju snašla kao gubitnika sa četnicima i pobjedničkom kraljevskom vladom. Možemo žaliti da nije bila demokratska, ali za to nisu krivi oni koji su svoje kosti ostavili na Neretvi, Sutjesci, po logorima i zatvorima“, konstatira Budak

„Kompradorske elite jesu okupirale institucionalne i resurse javnosti, od univerziteta do medija, ali nemaju dovoljno resursa da drže pod kontrolom svaki glas i zato treba ulagati napor da se takvi glasovi makar registruju i afirmišu. Brendiranje društava ‘balkanskim’ je inače deo potiskivanja nasleđa socijalističke Jugoslavije i njenih ratnih i mirnodopskih uspeha – odjednom smo u misterioznom predelu u kome se ne može očekivati ništa drugo do večite mizerije, ignorantstva, fatalizma“, primjećuje Milikić.

Uloga Grabar-Kitarović i Vučića

Kakogod nazvali postjugoslavenska društva, urednica portala tacno.net Štefica Galić smatra da su ona „podijeljena u svemu, klaustrofobična i ksenofobna“, ali i napominje da se „u jednom svi slažu – u poricanju prošlosti“.

„Na vlasti su oni koji su nas uveli u rat devedesetih a oni su se, znamo, odrekli svog antifašističkog naslijeđa. Nisu se odrekli samo naslijeđenog bogatstva koje su lako raščerupali. To je bio i ostao projekt demonizacije i falsificiranja svega što je podsjećalo na zajedničku nam zemlju. Samo se oglase pro forma negirajući to kad ih išamara neko iz Evrope, Vatikana ili Austrije zabranama fašističkih derneka i simbola. Tada se posipaju pepelom, a već sutra ponavljaju svoju staru praksu“, konstatira Galić.

One koje sjećanje malo bolje služi, nastavlja, lako će se sjetiti da „čak ni za Tuđmanovog života u Hrvatskoj, ni Miloševićevog u Srbiji nisu tako otvoreno koketirali s fašizmom kao danas“. I tome je, kako primjećuje, „uveliko pridonijela gaf predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović sa svojom konvertitskom politikom, Aleksandar Vučić također“.

Časni se ne stide

Iz mnogi slučajeva i primjera mogao bi se steći dojam da se države nastale raspadom Jugoslavije stide svog antifašizma. Potvrđuje to i Štefica Galić, uz napomenu kako se „antifašizma i svega što on znači u najplemenitijem ljudskom smislu ipak ne stide časni građani, kojih nije malo, koji žive načela antifašističkih vrijednosti i prenose ih mladima“. Po njezinim riječima, „antifašizam mora biti temelj današnjeg društva koliko god se sistemski i pojedinačno protivili tomu“.

„Nažalost, negatori su mnogo glasniji, imaju i moć i vlast. Zbog njih se svaki pošteni, normalni građanin kojemu nacionalizam i klerofašizam nisu mjera stvari, danas osjeća poniženo i uplašeno. I prevareno. Ali povijest ne mogu zabraniti. Istina ostaje, činjenice ostaju iako aktualne vlasti i oni koji za nju glasaju misle da su ih prognali iz društvene memorije. Nažalost laž i mržnja na kojima žive današnje politike nas mogu ponovo vratiti u destrukciju ili izolaciju od ostatka normalnog svijeta sa svim posljedicama čemu smo već jednom svjedočili“, zaključuje Galić.

Nebojša Milikić ide korak dalje, pa upozorava kako se „borbenog i politički jasno artukulisanog antifašizma (istovremene borbe protiv fašističkih ideja i snaga i protiv samog kapitalističkog sistema, koji generiše i reprodukuje uslove za razvoj fašizma) stidi se i odriče sva evropska oligarhija“. Stoga smatra da „njene kolonije samo poslušno papagajišu zadatu agendu, uz lokalno adekvatnu versifikaciju i kostimografiju“.

„I Crkva kao čuvarica ustaštva (uz časne izuzetke) u Hrvatskoj ili Srpska pravoslavna crkva kao čuvarica četništva u Srbiji… Naravno, i obrazovni sistem u kojem se falsificiraju povijesne činjenice obrazujući tako nove generacije koje ne znaju istinu o prošlosti, učeći ih da je antifašizam ‘povijesna kategorija’ vezana samo za Drugi svjetski rat, relativizirajući tako karakter kvislinških režima i njihove žrtve“, upozorava Galić.

Kad ti Austrija drži lekcije

Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava na sve to dodaje kako je „problem za sve današnje nacionaliste činjenica da su za vrijeme Drugog svjetskog rata radikalne nacionaliste, po principu ‘podijeli pa vladaj’, podržale upravo sile Osovine, da su sve instalirane kvislinške vlasti  bile izrazito nacionalističke, a da je partizanski pokret bio antinacionalistički, da ga je organizirala Komunistička partija, da je pod njenim vodstvom prerastao u najveći oružani otpor nacizmu i fašizmu na području okupirane Europe i da je zahvaljujući NOB-u, Jugoslavija bila među zemljama pobjednicama u Drugom svjetskom ratu“.

„To dovodi nacionaliste, posebno kad su na vlasti, u pomalo šizofrenu situaciju. U vanjskoj politici vlada se poziva na antifašističku prošlost države koju predstavlja, ističe se da je Hrvatska bila članica antifašističke koalicije i pobjednica u Drugom svjetskom ratu; istina, u okviru jugoslavenske federacije, što se posebno ne ističe. U unutrašnjoj politici ta ista vlast odnosi se prema antifašizmu kao prema nečemu što bi najradije izbrisala iz hrvatske povijesti; za potvrdu te tvrdnje dovoljno je pogledati neke udžbenike povijesti. U praksi to rezultira toleriranjem sustavnih prikaza partizana i antifašista kao neprijatelja Hrvatske, a ustaša kao malo radikalnijih nacionalista. Da takvi prikazi idu ruku pod ruku s ekstremnim šovinizmom ne treba posebno isticati“, ukazuje Pusić.

Takvom politikom, nastavlja, „hrvatska Vlada se dovela u apsurdnu situaciju – da ne može donijeti odluku da li je notorni simbol ustaštva, pozdrav ‘Za dom spremni’, nešto što treba zabraniti ili ne“. Uz to, ni predstavnici Srba, Židova i antifašista ne žele ići s predstavnicima Vlade na komemoraciju u Jasenovac, konstatira.

„I da Hrvatskoj lekciju iz antifašizma, i to onog iz Drugog svjetskog rata, drži Austrija, čiji antifašistički pokret iz tog vremena je sasvim zanemariv u usporedbi s antifašističkim pokretom u Hrvatskoj“, zaključuje Pusić.

Izvor: Al Jazeera

Pratite nas na Fejsbuku!


This will close in 15 seconds