Ekskluzivno za „Beogradski glas“ – Vladika Artemije, prvi episkop u istoriji SPC koji je lišen monaštva i izopšten iz Crkve: Otpadnik na pravdi Boga

Razgovarala: Dragica Bg. Pušonjić

Beogradski glas – Pre 15 godina, kao episkop Eparhije raško-prizrenske od 1991, vladika Artemije (85) poveo je spor bez presedana u međunarodnom pravu. Od suda u Strazburu tražio je zaštitu i obeštećenje zbog nasilja učinjenog – pod okriljem KFOR-a – nad imovinom SPC, sveštenstvom i narodom na Kosovu i Metohiji. Ubrzo odbija zahtev Sinoda da povuče tužbu, kasnije dolazi i do kanonskog sukoba, pa postaje prvi naš vladika u istoriji koji je ekskomuniciran, pride i krivično prijavljen građanskom pravosuđu.

Sad stoluje u Novoj Nikeji, centru Eparhije raško-prizrenske u egzilu. Tu, u manastiru koji je podigao na svojoj očevini u valjevskom selu Lelići, razgovarali smo, između ostalog, o razlozima njegove nepodobnosti za crkvene i svetovne vlasti.

Protiv kojih država i zašto, uz blagoslov patrijarha Pavla, 2004. podnosite tužbu Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu?

Kao episkop Eparhije raško-prizrenske i kosovsko-metohijske tužbu sam podneo protiv Engleske, Nemačke, Italije i Francuske, koje imaju svoje zone odgovornosti na Kosovu i Metohiji. Kako taj sud nije nadležan za pitanja koja se tiču SAD, tužbom nije obuhvaćena Amerika, mada ima svoju zonu odgovornosti. KFOR je došao 12. juna 1999. na osnovu Kumanovskog sporazuma i Rezolucije 1244, sa zadatkom da obezbedi povratak svih prognanih lica i miran život svim građanima. Taj zadatak KFOR nije izvršio ni do danas.

KFOR je po dolasku omogućio brz povratak samo Albancima koji su izbegli ili prognani, ili namerno politički izmanipulisani i otišli u izbeglištvo da bi stvorili humanitarnu krizu, jer to je bio povod za intervenciju NATO na Srbiju, tada SR Jugoslaviju. Ali KFOR nije obezbedio miran suživot svim građanima. Povratkom Albanaca počinje progon srpskoga naroda i to istoga dana kad je stigao KFOR.

Pod zaštitom KFOR-a, drugim rečima NATO plus Amerika, u prvih nekoliko meseci ili tokom prve godine, sa KiM je proterano oko 250.000 Srba, tu su i Romi, i Crnogorci, i drugi. Za ovih dvadeset godina na KiM se vratilo možda jedan ili dva odsto raseljenih, dok je istovremeno otišlo mnogo više.

Srba ili Srba i Albanaca?

O Srbima govorim ovde. Iseljavanje i progon traju do danas i nastavljaju se uprkos svim uslugama i ustupcima koje je, nažalost, vlast u Srbiji – bilo ko da je na vlasti bio, do ove danas – tolerisala i omogućavala. Tokom prve četiri godine porušeno je 115 crkava i manastira, a marta 2004. za dva dana izvršen je pogrom nad srpskim narodom. Za ta dva dana proterano je oko 4.000 Srba, spaljeno više od 800 srpskih kuća i porušeno još 35 crkava i manastira. Zaključno sa tim, 150 naših svetinja je uništeno, porušeno ili oštećeno.

Sve ovo pokazuje da misija UN i KFOR-a nije izvršila zadatak. Zbog toga sam kao nadležni episkop za KiM, u dogovoru sa tadašnjim patrijarhom Pavlom i još nekim arhijerejima, rešio da podnesem tužbu za ovo nasilje nad srpskim narodom i našim svetinjama. Tužba za naknadu štete podneta je u leto 2004, a za to sam dobio saglasnost i blagoslov Svetog arhijerejskog sinoda. I sudski proces je krenuo. Posle mesec dana počinje kampanja protiv mene kao vladike Artemija.

Diplomatski pritisak na Crkvu

Odakle i zašto ta kampanja?

Nažalost, iz Patrijaršije. Po podizanju tužbe su kod patrijarha Pavla reagovali ambasadori četiri tužene zemlje. Italijanski ambasador se u poseti patrijarhu požalio jer je te godine Sveti sinod odlikovao Ordenom Svetoga Save vojnu jedinicu koja je čuvala Dečane i Pećku patrijaršiju. I ambasador tada kaže: „Kako to, Vaša svetosti, s jedne stane dodeljujete odlikovanje, a s druge strane podižete tužbu protiv nas?“ Ne znam da li je bilo i drugih intervencija, ali tada počinje kampanja i odlučan pritisak da povučem tužbu.

Da li je patrijarh Pavle tražio povlačenje tužbe za naknadu sveukupne štete nanete Crkvi i srpskom narodu?

Tražio je Sinod s Pavlom na čelu. Mnoge prepiske bile su od Sinoda prema meni i od mene ka Sinodu po tom pitanju. I ta borba, bukvalno borba, trajala je sve do maja 2005. kada je Sabor SPC bez moga pristanka povukao tužbu. Time se to pitanje, nažalost, tako završilo.

Istovremeno je, valjda u martu 2005, potpisan memorandum između Svetog sinoda patrijarha Pavla i ne znam koga iz međunarodne zajednice da obnavljanje porušenih crkava ide preko tendera na kojima mogu da učestvuju svi. Dakle, i Albanci. I tu sam bio odlučno protiv.

Zašto?

Obrazložio sam da naše crkve ne mogu da obnavljaju oni koji su ih rušili. I ova borba je vođena dugo, naravno da vladika Artemije nije uspeo da spreči takvu odluku Sinoda. Krenula je obnova striktno onih crkava koje su porušene u martu 2004. U obzir nije uzimano onih 115 porušenih pre toga. I ta obnova koju su Šiptari uglavnom vršili, njihove firme i preduzeća, a plaćala međunarodna zajednica, Brisel ili već ko, nije bila vraćanje u prvobitno stanje, već neka vrsta obnove da bi se moglo pred međunarodnom javnošću manipulisati: „Pa, evo, Albanci su dobri, brinu o verskim objektima Srpske crkve!“ Takav pristup im je trebao da bi mogli i dalje da sprovode teror nad Srbima.

Oko toga su se vodile borbe sve do 2010. i moga progonstva, a u zadnje dve, tri godine kao da se Patrijaršija probudila i valjda shvatila koja opasnost preti oko takve obnove crkava, pa je makar verbalno počela da se zastupa za očuvanje srpske verske i kulturne baštine na KiM. Kažem verbalno, jer u praksi nije učinjeno ništa.

Albanci čekaju zadnji potpis

Da li je sud u Strazburu uzeo u rad tužbu zbog kršenja ljudskih prava na KiM?

Tužba je prihvaćena. Ostalo je da se sudski postupak dalje odvija, pa je zato traženo povlačenje tužbe. Ali prvo je stopirana, onda i povučena.

Tad je bila prva vlada Vojislava Koštunice, da li su podržali traženje sudske zaštite?

To ne bih mogao da kažem jer smo sa predsednikom Koštunicom imali korektne odnose i saradnju, uz mnoge susrete o problemima našeg naroda na KiM i stanju u kolevci srpskoj. Ali od 2008, posle Koštunice, bila je direktna saradnja Patrijaršije i vlasti u progonu vladike Artemija na osnovu moga rada, zauzimanja i borbe za opstanak srpskog naroda na KiM i opstanak KiM u Srbiji kao sastavnog dela. Tada je bar na političkom planu počela politika popuštanja.

U kom smislu?

Albanci su postigli sve što su hteli, a srpska vlast nije imala strategiju. Uvek je govoreno: „ako oni urade to i to, mi ćemo onda, kao, suprotno tome“. Nije bilo vizije šta hoćemo, već se gledalo šta Albanci hoće i da ih samo u tome onemogućavamo. Kao da tadašnjim vladama sve do današnje nije bilo jasno da i međunarodna zajednica hoće isto što Albanci.

Kako su naši pod pritiskom na sve pristajali, došlo je do zadnje tačke koju treba staviti na slovo „j“. Ka tome su vodili i vode pregovori u Briselu. I aktuelni predsednik često govori da ne mogu Albanci da dobiju sve, a mi ništa. Albancima fali još samo zadnji potpis na priznanje Srbije da je Kosovo nezavisna država. Zato pregovori u Briselu otvaraju mnoga pitanja.

Koja?

Zašto se vode pod lažnim imenom kao pregovori Beograda i Prištine? Ne pregovaraju gradonačelnici dvaju gradova nego predsednik države Srbije i predsednik tzv. države Kosovo. To nisu unutrašnji već međunarodni pregovori u kojima se, do dana današnjeg, pristajalo na svaki uslov Albanaca.

Naša vlast je navodila brojne, kao ozbiljne, razloge. Govorilo se, ne damo „Trepču“, to je srpsko preduzeće. Pitao sam se tada je li „Trepča“ važnija od Kosova? Pa Brezovica. Pa sever KiM, ali šta je sa jugom? Stiglo se dotle da to više uopšte nisu pregovori jer se govori o uvođenju takse na robu iz Srbije od sto odsto, što se predstavlja kao navodni ključ koji će rešiti pitanje KiM. Kao odlučni smo, dok ne povuku takse, nećemo sesti za pregovarački sto! A takse su uvedene pretpostavljam na nagovor ili uz pristanak međunarodne zajednice, Albanci ih se tako čvrsto drže zato da bi, kada ih ukinu, da onda Beograd, a ne Srbija, nastavi pregovore, pa će doći stav Brisela da je sad red da i Beograd nešto uradi. Iako nisam političar, pitanje je sudbina mog naroda i moje crkve, zato nevoljno moram da pratim tokove politike u odnosu na budućnost našeg naroda i pravoslavne crkve.

Bez podrške u misiji po svetu

Od 1991. lobirali ste za KiM: gde sve i jesu li vas podržali država i SPC?

Nisam političar, još manje diplomata, ali bio sam prinuđen da se bavim i diplomatijom. Moja diplomatija se svodila na borbu za očuvanje svoga naroda na KiM i KiM u sastavu Srbije. Od 1999. do 2010. više od dvadeset puta bio sam u Americi, uvek u cilju borbe o kojoj je reč. U tome nisam imao podršku ni Srbije, mislim na vlasti tadašnje, pa ni same SPC.

Mislite i na patrijarha Pavla?

Pa, on je tada bio patrijarh. Tačno je samo da sam za svako putovanje tražio i dobijao blagoslov patrijarha, ništa nisam radio samovoljno. Išao sam i u sve zemlje Evrope, u Rusiju više puta, u Izrael, Južnoafričku Republiku.

Kina?

Ne, dalje u Aziju nisam išao. Moj rad se nije sviđao mnogima u zemlji i svetu jer sam bio principijelan, bez ustupaka i kompromisa. I na svim mogućim prijemima kod mene na KiM i dočekivanju predstavnika UN, ambasadora i drugih međunarodnih zvaničnika imao sam kristalno jasan stav da kompromisa oko KiM ne može da bude. To je zasmetalo mnogima.

Kome u Srbiji od svetovne, a kome od crkvene vlasti?

Reći ću ovako: i građanska vlast, predsednici naši tada, bili su pod uticajem, nadzorom i kontrolom Brisela, EU i Vašingtona. Ove sile su, nema sumnje, vršile pritisak na tadašnje vlasti u Beogradu da se taj čvrsti stav olabavi, ublaži, da se krene u pregovore, za koje smo rekli do čega su doveli.

Na sve su pristali da bi 9. januara 2010, uoči izbora sadašnjeg patrijarha Irineja, neki američki admiral javno rekao da će na KiM doći kooperativan vladika. Znači, Artemije mora biti uklonjen. Na tome su tada zdušno radili i predstavnici naših vlasti i, nažalost, Patrijaršije. Neću da kažem Srpska crkva, nego Patrijaršija. Dokaza ima mnogo, dovoljno je pročitati knjižicu „Vikiliks“, objavljena je u skraćenom obimu i na našem jeziku, gde se govori i o Artemiju i njegovoj borbi. Patrijarh Irinej je izabran 22. januara, a već početkom februara bio je u poseti američkoj ambasadorki Meri Vorlik. Između ostaloga, u razgovoru o Artemiju on je njoj obećao da će pitanje Artemija rešiti. Nije prošlo mnogo, pokrenuo je progon vladike Artemija.

Sklonjen tajnim glasanjem

U knjizi „Prilog izmirenju raskola episkopa Artemija“, iz 2017, arhimandrit Nikodim Bogosavljević obrazlaže zašto je svaka odluka Sinoda i Sabora vezano za vas bila nekanonska.

To je tačno. I neustavna i nekanonska. U Ustavu SPC se o crkvenim sudovima izričito kaže: „Niko ne može biti kažnjen nijednom crkvenom kaznom bez prethodnog saslušanja.“ Sa uprave raško-prizrenske eparhije uklonjen sam 12. februara 2010, postavljen je administrator dok se, navodno, stvar ne ispita, što sam prihvatio mira radi u kući, ali mira nije bilo. Očekivao sam da će sve raspraviti Sabor u maju. Tri dana pre zasedanja Sabora administrator mi uručuje optužnicu na 32 strane. Pogledao sam, tamo nema klauzule da se određuje rok za moj odgovor na optužnicu. Na tom zasedanju rešavali smo mnoga pitanja i na samom kraju je prozvan episkop koji je pisao optužnicu da je pročita.

A to je?

Vladika Fotije dalmatinski. I on je pročitao. Bila je tišina, čitao je više od sata, a kad je završio, kaže patrijarh meni: „Šta imate da kažete na sve ovo?“ Ništa, odgovorio sam. I pitao koliki mi je rok određen da odgovorim, ako je to optužnica. „Nema ga.“ Tad sam rekao da nemam u džepu arhivu na osnovu koje bih spremio odgovor na optužnicu jer mi je arhiva oduzeta još 12. februara 2010, kad sam suspendovan.

Za šta ste optuženi?

Navodna kanonska krivica. Nemam na šta da se izjasnim, dodao sam, jer to nije suđenje po kanonima kad nema rok za odgovor. Na suđenju vladici Dionisiju američkom 1964, u optužnici su mu data tri meseca da se izjasni. Tražio je šest meseci, dali su mu tri, a meni nijedan dan. Završeno je odlukom Sabora da sam razrešen eparhijske službe.

Da li se neko javio za reč i da li je odluka bila jednoglasna?

Odmah se išlo na tajno glasanje, mislim da nisu bili jednoglasni, ali bila je većina. Nisam samo razrešen eparhije već sam od Crkve i prognan sa KiM. Po kanonima i Ustavu SPC, ako episkop iz zdravstvenih i bilo kojih drugih razloga bude razrešen eparhijske službe, ima pravo da izabere jedan od svojih manastira u kome će živeti do skončanija svoga. Ja sam tu milost tražio, ali je nisam dobio. Rečeno mi je otvoreno: „Ne dolazi u obzir.“

Ekumenizam je jeres

Ko vam je rekao?

Moj brat Amfilohije Radović. Tako sam prognan na krajnji sever, u manastir Šišatovac na Fruškoj gori. I to sam prihvatio zbog mira u kući. Ali ni tu me nisu ostavljali na miru jer je za mnom krenuo veliki broj i muškog i ženskog monaštva sa KiM. Više od stotinu.

Gde su oni živeli?

Prvih dana, po seoskim kućama. Svake nedelje i praznikom prelazili su dvesta, trista kilometara da budu na liturgiji u Šišatovcu. Uz njih je počelo da dolazi i sve više naroda iz Srema i drugih krajeva, pratili su razvoj događaja i znali o čemu je reč. Svake nedelje je u Šišatovcu bilo po više stotina vernika, pa im je i to zasmetalo, i isti mitropolit Amfilohije pustio je vest da „Artemije gradi sebi šišatovačku eparhiju“. U tome je proteklo leto 2010. i onda je nastao prelom.

Kakav?

Borba je do tada uglavnom bila za KiM, naše svetinje i narod, a onda se otvorilo novo polje. Početkom 20. veka pojavila se jeres ekumenizam, čedo tog veka koje u početku nije bilo otvoreno ni masovno. Reč je o novoj jeresi: da se ujedine sve hrišćanske denominacije, sa konferencijama koje je započinjao Carigrad, ali tako da se ne ispravljaju oni koji su kroz istoriju skrenuli sa pravoga puta, već da budu prihvaćeni kakvi jesu, da svako ostane pri svome, a da svi opšte sa svima. To je u najkraćem srž ekumenizma od kog su u opasnosti sve pomesne pravoslavne crkve jer reč je o pitanju vere, istine Božje i spasenja. Svetski savet crkava stvoren je 1949. i od tada ekumenizam dobija na aktuelnosti i ubrzanju.

SPC je član od 1965.

Jeste i to pod klauzulom da je organski deo tog tela, a prethodno su pristupile manje-više sve pravoslavne pomesne crkve. I pre izbora za episkopa, a naročito potom, borio sam se protiv takvoga duha u našoj crkvi. Jeres ekumenizma je naročito kritikovao Sveti Justin Ćelijski, koji je to nazivao „svejeres“: sve jeresi koje su kroz istoriju uznemiravale crkvu sada su tu, u toj jednoj. Patrijarh Irinej je tokom posete Beču 2010. izjavio i posvedočio za sebe: „Ja sam ekumenista i pacifista“, ako se zna šta to znači. Posle te izjave patrijarha otvoreno sam istupio, osim po pitanju KiM, i na tom drugom planu, bolje je reći na prvom planu, jer je pitanje vere iznad i ispred svega.

Šta ste pisali Sinodu?

Poslao sam 13. septembra 2010. pismo Sinodu pozivajući se na tu njegovu izjavu i na sve ranije nekanonske odluke u vezi sa mnom i mojim monaštvom na koje sam do tada pristajao radi mira. I rekao da se više neću povinovati njihovim dosadašnjim i budućim nekanonskim odlukama. Na to je stigla kazna, zabrana sveštenodejstva do sledećeg Sabora. Iako je i ovo nekanonska odluka, bez ikakvog saslušanja, ispoštovao sam je očekujući da će Sabor u novembru konačno raspravljati i sve rešiti kanonski.

Sve naše katakombe

Zašto niste bili na tom zasedanju?

Niko me nije pozvao. Protivno praksi da se kadrovska pitanja rešavaju na kraju Sabora, tada je već na prvoj sednici prva odluka bila popunjavanje Eparhije raško-prizrenske i određen je episkop. Ko drugi, do moj monah i vikarni episkop Teodosije. To je kap koja je prevršila čašu.

Dosledan pismu Sinodu iz septembra da se neću povinovati nekanonskim odlukama, iz Šišatovca sam krenuo na KiM u moju eparhiju. Čulo je monaštvo i sa svih strana su u moj manastir Duboki Potok krenuli mnogi, da ne kažem svi. Odslužio sam svetu liturgiju sa mojim monaštvom, ali zbog intervencije novog „episkopa“ i Patrijaršije po drugi put smo sa KiM prognani i monaštvo i ja. Uveče je došla kosovska policija, doduše Srbi – ali u službi kosovske policije, izbacili su nas iz manastira. Bukvalno su iznosili monahe i monahinje iz konaka i trpali ih u kola, pa izbacili sa KiM. Bukvalno se tada rodila Eparhija raško-prizrenska u egzilu. Ostali smo ono što jesmo, ali van svoje teritorije i počeo je ovaj novi period našeg rada i života.

Gde ste svi vi otišli i kakva je reakcija Sinoda i Sabora?

Zbog odlaska u Duboki Potok raščinjen sam episkopskog čina i vraćen u red monaha. Vladika Artemije postaje monah Artemije, a kasnije dolaze druge stvari. Posle izbacivanja sa KiM došao sam u stančić u Beogradu, u Bistričkoj 29. To nije moje, ali još koristim kad dođem u Beograd. Moji monasi su dobili gostoprimstvo u etno-selu Loznica kod Čačka, na imanju Miloja Stevanovića, zvanog Grešni Miloje, i u selu Ljuljaci. Tu su bili crkva i potpuno prazan ogroman konak koji je podigao prota Toma Marković, moj drug i prijatelj, a o svemu se starao protin rođak Milan Marković, koji je otvorio vrata i primio deo moga monaštva.

Tu sam, sa monaštvom i mnoštvom naroda, održao prvu liturgiju u egzilu. Bilo je nekoliko stotina vernika, pročulo se, sad informacije putuju brzo. Javljali su se ljudi i poklanjali kuću, imanje, davali na zakup, korišćenje, sve u svemu tako su nastajale naše katakombe. Katakombe su poznate iz prvog vremena hrišćanstva, kad je ono bilo gonjeno i hrišćani se krili po pećinama, podrumima, grobovima. Po njima su naše katakombe dobile ime jer smo u progonstvu, u egzilu, a sad ih je više od 35.

I ova u Leliću, u kojoj razgovaramo, jedna je od njih.

Jeste i, mada najmlađa, sada je sedište. Katakombe imamo i u BiH, u Grinbahu kraj Beča, u Frankfurtu, Detroitu, Torontu, Londonu, u Rusiji tri, četiri i jednu u Grčkoj. Ukupno imamo više od 150 monaha i monahinja, kao i petnaestak sveštenika. To nisu sveštenici koji su došli nama, već porodični ljudi, vernici koji su dolazili na molitve, upoznali se sa monaštvom, naučili nešto, pokazali se dostojni da budu i služitelji Božji, i mi ih rukopolagali, pa su sada izvrsni sveštenici i pastiri.

Iscrpljivanje suđenjem

Kako reaguje Patrijaršija?

Više ne reaguje. Oni su svoj posao završili.

Ali prvi ste vladika u istoriji SPC koji je kao otpadnik lišen monaštva i izopšten iz Crkve.

Vraćen sam u red mirjana, to su uradili kasnije, 2015, jer je progon nastavljen kroz godine. Sa njihovog gledišta sada ja nisam ni hrišćanin.

Sveta tajna krštenja se, valjda, ne može poništiti ili oduzeti?

Isključili su me iz Crkve. Oni su me jednostavno brisali.

Kako to razumeti: jeste li vi, po donosiocima odluka, sada Srbin pravoslavac?

To treba njih pitati. Takva odluka ne postoji, već ona o isključenju iz Crkve, što znači da nemam pravo ni na sahranu crkvenu sutra kad se upokojim. Nemam pravo ni da se pričešćujem u crkvi. Nemam pravo ni na kakvu molitvu crkvenu.

To je anatema, prokletstvo Božje?

Da. To jeste anatema.

Kao kod Lava Nikolajeviča Tolstoja, Jovanke Orleanke, Đordana Bruna, protestanta Martina Lutera…

Za Tolstoja znam, za ostale ne znam, oni nisu bili pravoslavni hrišćani.

Šta je sa krivičnim postupkom koji je marta 2010. Sinod inicirao pred građanskim pravosuđem protiv vas i nekoliko vaših saradnika?

Svesni da je nekanonsko sve što su uradili, trebalo je to da u javnosti nečim pokriju. Šta je lakše nego optužiti nekoga za lopovluk, proneveru crkvenih para, zloupotrebu službenog položaja? Prijava je podneta protiv dvojice mojih saradnika, kasnije je proširena na još jednog i mene. To traje, evo, devet godina. Proces je u Višem sudu u Beogradu posebno intenzivan u zadnje dve, tri godine. Ročišta su svaki mesec-dva, ispituju svedoke optužbe, ali nijedan nije nas optužio, ili nešto dokazao, dok su mnogi ili bar neki od njih u sudu govorili nama u prilog. Bez obzira na to kakva će biti odluka suda, ja sam već debelo kažnjen.

Deset godina na čelu nosim natpis „optužen“. Nikog ne interesuje zašto, ali, znate, to je onaj što je pokrao pare, što je optužen. To nije mala kazna. Drugo, u ovim godinama, a imam 85, nije lako tako često ići u sud, uz stepenice, doduše ima lift sada, sedeti tamo po dva-tri sata i da ni reč ne progovoriš, samo slušaš razne aktere. Ali uz pomoć Božju sve ide. Kako Bog hoće, tako će se i završiti.

Nisam primio Amfilohija

Negde u vreme ubrzanja kog pominjete, na sajt SPC pušten je tekst episkopa Atanasija o vašem strmoglavu i tome da su vam godinama uzalud slali posrednike da napišete pismo pokajanja i da vas lepo vrate u Crkvu. Ko su izaslanici, od koga, kako ste razgovarali?

Nikada niko nije došao u tom cilju. Amfilohije je pre četiri, pet godina samoinicijativno došao u Bistričku, nenajavljen, uveče oko osam. Primio sam ga. Govorio je dva sata, ja sam ćutao dva sata i za to vreme ako sam postavio neko potpitanje dva minuta ukupno. Toliko o dolascima.

U zadnjih godinu, dve bilo je poruka preko vernika, ne zvaničnih i ne pisanih, da bi oni, eto, hteli da napišem neko pisamce, makar dve reči Sinodu, Saboru. Čak ne molbu, nego da prerazmotre moje pitanje. Nemam nameru to da pišem, na nezvanično ne reagujem.

Kada vam  je drugi put došao mitropolit Amfilohije, koji je sa episkopima Atanasijem, Irinejom i vama među najpoznatijim učenicima Sv. Justina Ćelijskog? Amfilohije je plakao 2017. u manastiru Ćelije tokom besede o vama kao otpadniku…

– Plakao je, ali govoreći o bratu Artemiju kao zločincu koji gradi kule po Leliću „novcem zaklanog srpskog naroda“. Kao da je Artemije naručivao klanje našeg naroda na KiM i to naplaćivao. Pa koji to mozak, koji to jezik može da tako nešto izvali? Govorio je: „Kukala mu majka…“ I u Prizrenu je skoro, na proslavi osam vekova samostalnosti SPC, držao govor koji opet ne može bez Artemija. „Bezumnik, neka ga gospod Bog urazumi i vrati!“, to su njegove reči. A u Bistričkoj me je ubeđivao da se, po njemu, nađe izlaz.

Izlaz je u onom pismu?

Tako je. On 2017. u Ćelijama drži govor, o kome je malopre bilo reči, a 14. juna 2018. ponovo nenajavljen dolazi meni ovde. Pred njega je izašao moj arhimandrit Varnava, i on kaže: „Je li tu domaćin?“ Znate, on traži domaćina! Moj Varnava kaže da je vladika tu i da ga je pitao. „I šta je rekao?“ Ne želi da vas primi, kaže Varnava. „Oho-ho“, čudio se Amfilohije, „pa ja nikoga nisam vratio sa moga praga! Pa ja mu nosim blagoslov našega Svetoga starca i bratsku ljubav.“ A Varnava kaže: „Što se tiče bratske ljubavi, to ostavite po strani.“ Posle svega što je ranije (2017.) izgovorio, on dolazi sa bratskom ljubavlju. E tu nisam hteo da ga primim.

Da li je moguć pozitivan rasplet?

Svakoj bolesti ima leka, ali svi bolesnici ne dolaze do njega. I za ovo što se desilo ima leka. Otac Justin je govorio da je izlaz iz svih bezizlaza jedan, a to je pokajanje. Pokajanje onoga ko je pogrešio. Ko je prekršio kanone, ko je do ovoga svega doveo, taj treba da se pokaje, da ispravi svoje postupke, da stavi van snage sve nekanonske odluke i da počnu razgovor s vladikom Artemijem, a ne sa Markom ili monahom Artemijem. Tada bismo se možda nešto i dogovorili, ali bi i tad postojao uslov, međutim, ne želim preko vas da šaljem uslove. Početak je ispravljanje kanonskih grešaka, to nije stvar pojedinca, već Sabora koji jedini može anulirati svoje odluke.

Zaboravljeni Srbi južno od Ibra

Ni KiM nije stvar pojedinca. Koje su greške srpske vlasti u politici prema KiM, postoji li i pre NATO agresije kontinuitet loših odluka?

Koreni su daleko dublji i sežu u vreme pre Drugog svetskog rata, naročito tokom njega, a otkad je došao komunizam, pitanje KiM ide sve na niže grane. Tokom rata Albanci su proterali 100.000 Srba, kojima je povratak zabranila država Jugoslavija, taj zakon važi i danas. Rekao bih da je to početak. Iz Albanije su masovno dolazile čitave porodice, sa stadima ovaca i stoke, naseljavali su ispražnjene srpske kuće i time je stvaran novi pritisak na srpski živalj da se dodatno iseljava. Onda je KiM izdvojena kao pokrajina, što je vid odvajanja od Srbije kao matice. I tokom i posle komunizma vlasti stalno idu na ruku Šiptarima.

Šta bi sad trebalo učiniti?

Kako se kaže, kasno Marko na Kosovo dođe. Niti sam na mestu da kažem, niti bi me iko čuo i poslušao. Posle dolaska okupatora u vidu KFOR-a, tad je trebalo i moglo se učiniti nešto odlučno, mada ni sad nije kasno, ali treba hteti.

Hteti – šta?

Da Vlada i Skupština Srbije proglase KiM svojom okupiranom teritorijom. Tačka. Dok je god okupirana, ona je naša, i dok je tako, imamo pravo da se borimo za njeno oslobađanje. A sa životom na okupiranoj teritoriji imamo iskustvo, nismo malo bili pod turskom, nemačkom i čijom sve ne okupacijom. To bi bilo brana da KiM ne postane država.

Da li će to učiniti sadašnja vlast?

Neće. Pre više godina proglasili su da EU nema alternativu, što je odricanje od KiM unapred. Floskula „EU nema alternativu“ svodi se na to da će sve učiniti da u EU uđemo i bez KiM. Pitanje je hoće li nas uvesti u EU, a i da nas uvedu, uvešće nas u grobnicu iz koje nema vaskrsenja. Eto, sad je cilj ukinuti takse, nastaviti pregovore, ići na kompromise. Oko čega? Ubi se predsednik govoreći o kompromisima, o razgraničenjima, o ne znam čemu. Nema ni govora o proglašenju okupacije.

Kako žive Srbi južno od Ibra, kojih ima više nego na severu, o kome se jedino govori?

Advertisements

Na severu je oko 50.000 Srba, a 70.000 je južno od Ibra. Žive kako mogu, kako se doviju, trpe stalne napade, ubistva, krađe stoke, mehanizacije, traktora. Tu važe zakoni Prištine koje je Beograd priznao, jer u vladi Kosova učestvuje srpska stranka. A čija je to stranka? Stranka vladajuće stranke u Beogradu. Ali da ne idemo u politiku. Često čujemo da ima ko da zaštiti naš narod ako neće KFOR. Prazne reči. Čime su pokazali da ga štitimo? Otkad su pustili tu krilaticu, malo li je bilo napada, ubistava, ranjavanja, krađa i pljački? Ni od KFOR-a ni od međunarodne zajednice ne treba očekivati zaštitu, oni su tu da Šiptarima omoguće stvaranje države. To je potrebno i Americi i Evropi, ali se često pozivamo da je „međunarodna zajednica dužna da učini…“ To su bajke i priča tek nešto da se kaže. U koju međunarodnu zajednicu imate poverenje? S tim je odavno trebalo raščistiti, ali…

Izvor: beogradski-glas.rs

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *