Jesu li nam Turci za sve krivi?

Mara Branković jedna je od dve srpske sultanije. Žena koja je u sebi nosila krv kneza Lazara i Vuka Brankovića, bila je udata za sultana Murata II i odgajala Mehmeda Osvajača – čoveka koji će pokoriti Carigrad. Zahvaljujući njoj i spremnosti sultana da joj dozvoli da ispoveda svoju veru, kažu pojedini izvori, mali Mehmed znao je i pravoslavne molitve. Samo na ovom primeru jasno je koliko su kulturološke i etnološke niti Srba i Turaka isprepletane. Uticaji nikad nisu jednosmerni. Ipak, danas neretko se može čuti da su nama Srbima za sve krivi Turci, te da njih nije bilo, danas bismo mnogo bolje i brže napredovali.

Kada god se dođe do srpskog mentaliteta, kaskanja za Evropom i slično, potegne se priča o famoznih pet stotina godina pod Osmanlijama, koje su nas unazadile i ukrale nam vreme za evropski razvitak, dok su nas konstantno gurali ka istoku.

Danas, pak, kada pogledamo razvijenost Republike Turske i Srbije, vidimo da nešto ne štima. Kako je Turska, i pored toga što je domovina Osmanlija, ili kako danas većina Turaka voli da kaže unuka otomanskih sultana, uspela da postane ne samo zemlja dobar domaćin već i jaka vojna, ekonomska, politička sila?

Jesu li nam Turci za sve krivi?
Image by Şinasi Müldür from Pixabay

Drugo pitanje je šta Srbija jeste, odnosno nije, uradila u poslednjih sto godina i koliko zaista za svoje neuspehe možemo da optužujemo nekadašnju osmanlijsku imperiju? Nisu Srbi jedini kod kojih vladaju stereotipi o štetnim posledicama Osmanlija. Takav stav deli većina evropskih naroda, jer su oni bili najopasniji evropski neprijatelj tokom više vekova.

“O dolasku Osmanlija, kao o činiocu koji je zaustavio evropski razvojni tok u Bosni i Hercegovini, a i u širem regionalnom smislu, pisao je i Ivo Andrić u svojoj doktorskoj disertaciji (1924). U pretežnoj predstavi koju Srbi imaju o Turcima nije reč o predrasudama, već o predubeđenjima, utemeljenim na negativnom istorijskom iskustvu sa pripadanicima jednog naroda, države, kao viševekovnim okupatorima srpskih zemalja. Dakle, u negativnoj percepciji postoji racionalna osnova, ali je ona vremenom postala stereotip koji ograničava sposobnost dijalektičkog sagledavanja istorijskih i savremenih tokova, kao i intelektualnu gipkost, nužnu za prilagođavanje novim, izmenjenim realnostima”, naglašava profesor Darko Tanasković, orijentalista i bivši ambasador Srbije pri Unesku.

On navodi da je viševekovni saživot sa Osmanlijama doneo delimičnu orijentalizaciju kulture balkanskih naroda, što nije bilo samo negativno, već i civilizacijski obogaćujuće u nekim domenima života.

“Nema sumnje da istorija, kako su govorili stari Rimljani, jeste “učiteljica života”, ali se sme dozvoliti da postane njegova “tamničarka”, pa je tako danas krajnje neproduktivno sve probleme našeg društvenog kašnjenja za (zapadnim) zemljama, kojima bismo želeli da se približimo, objašnjavati i opravdavati posledicom robovanja pod Turcima i neistorično spekulisati o tome šta bi bilo da nije bilo”, dodaje Tanasković.

S njim se slaže viši naučni saradnik na Institutu za savremenu istoriju Dragan Aleksić, navodeći da iako nema sumnje da su nas unazadili u svakom, pa i kulturološkom smislu, taj period se ne može nikako posmatrati crno-belo.

“U to vreme nije postojala organizovana grupa nosilaca kulture, pa je tu ulogu preuzeo narod. Zato danas imamo impresivan folklor. Kultura je svest naroda koja se generacijama gradi, a mi smo u tom periodu imali veliki vakum. Posle Osmanlija elita nije mogla da radi na kulturnom uzdizanju jer smo njen veliki broj izgubili u Prvom svetskom ratu. Kasnije su komunisti pokušali da modernizuju zemlju i u jednom delu su uspeli u tome. Devedesetih se sve srušilo, a mi nismo uspeli da uspostavimo vrednosti kulture i morala. Osmanlije su odlaskom sa naših prostora ostavile dovoljno prostora da radimo na uzdizanju, ali mi to nismo uspeli. Tako da ih ne možemo za sve kriviti”, navodi Aleksić.

Nisu Srbi jedini kojima je uvek neko drugi kriv. Profesor na Fakultetu političkih nauka i međunarodnih odnosa, državnog Istanbul Univerziteta u Turskoj Hakan Guneš, za Ekspres navodi da je pogrešno kriviti druge za svoje neuspehe, ali da se na sličan način i Turska ponaša kada dođe do problema.

“Kao što Srbi za lošu situaciju u zemlji umeju da okrive Otomansko carstvo i vreme provedeno pod njima, tako i Turska za svoje neuspehe krivicu svaljuje na Ameriku ili Evropu. Kada se jedna zemlja suočava sa ekonomskim problemima, retko kad krivi vlastitu vladu i politiku, već je krivac skoro uvek spoljni faktor – Evropska Unija, Rusija, Amerika. Pored toga zastupljen je i antisemitski pristup kada se navodi da je krivac jevrejski kapital, ili se pak, kao uzrok eksternalizacije navodi kolonijalna prošlost”, navodi Guneš.

Image by xxoktayxx from Pixabay

On, ipak, naglašava da zasigurno postoji negativan efekat na razvoj zemlje, ukoliko je ona bila kolonija
neke druge.

“Na primer, može se reći da je za vreme osmanlijske vladavine Istanbul zaplenio srpsku poljoprivredu i ljudske resurse. Nakon što je zemlja postala nezavisna, bilo je veoma teško da se samostalno razvija. To, međutim, ne znači da je kolonijalna istorija zemlje razlog zaostajanja nakon 20, 30, 40, pa i 100 godina od dobijanja nezavisnosti. Takav pristup ne bi bio realan, a ni korektan”, kaže profesor Guneš naglašavajući da je mnogo godina nakon direktnog osmanlijskog kolonijalizma tadašnja Jugoslavija bila toliko napredna da je bila u stanju da proizvede sopstveni avion.

“Tadašnja Jugoslavija je umesto traženja izgovora za neuspeh izabrala da razvije nauku i tehnologiju. Da je otomanski period toliko kriv za zaostajanje Srbije, onda bi i maršal Tito bio neuspešan. On je, međutim, umesto da se bavi istorijom Osmanskog carstva, bio u stanju da stvori suvereni poredak za nezavisnu spoljnu i ekonomsku politiku zasnovanu na nauci i inovacijama, čime je taj period jugoslovenske istorije bio veoma uspešan”, zaključio je Hakan Guneš.

Godine 1953. kada je Josip Broz Tito postao predsednik SFRJ na snagu je stupio i Balkanski pakt, vojno-politički savez koji su činili Jugoslavija, Grčka i Turska. Vojni analitičar Aleksandar Radić navodi da je savez bio povezan zajedničkim planovima odbrane, te da su SAD za sve tri države obezbedile izdašnu vojnu pomoć.

“Članice pakta su primale ista sredstva ratne tehnike. Kasnije je Jugoslavija krenula u političku nesvrstanost i razvoj domaće vojne industrije i diversifikovane nabavke naoružanja i tehnologija iz inostranstva, dok su Turci bili uzorni članovi NATO, koji nisu pokušavali da razvijaju veće industrijske kapacitete. Ipak, 21. vek donosi promene, pa su Turci počeli da teže stvaranju onoga što smo mi imali – jaku domaću bazu za projektovanje, razvoj i proizvodnju naoružanja”, kaže Radić dodajući da je Srbija koristila ono što je preostalo iz Titove Jugoslavije, dok je Turska išla Titovim stopama.

Tako je ugledni Independent 2018. godine smestio Tursku, inače drugu najveću silu NATO, na listu 25 najmoćnijih zemalja na svetu, dok je u analizi specijalizovanog vojnog portala „Global Fajerpauer“ za 2019. godinu Turska zauzela deveto mesto na listi vojnih snaga, a ispred nje su samo Amerika, Rusija, Kina, Indija, Francuska, Japan, Južna Koreja i Velika Britanija. Srbija se na ovoj listi nalazi na 79. poziciji, ispred Slovenije, Albanije,Crne Gore, Makedonije, Bosne i Hercegovine.

Radić ističe da se Turska ponaša kao sila u usponu i da se od Srbije razlikuje po tome što svoje naoružanje obogaćuje po potrebi, dok Srbija to radi kako bi pridobila saveznike.

Image by Gerd Altmann from Pixabay

“To se pokazalo u otvorenom prkosu Vašingtonu oko pitanja nabavke ruskog raketnog sistema PVO S-400. Turci kupuju ono što im treba, a mi kroz nabavke naoružanja “plaćamo” sliku o saveznicima. Zato su finansijski vredni ugovori potpisani sa firmama iz Rusije, EU, Kine i SAD”, napominje Radić.

Ekspanzijom turskih sapunica, u prvi plan je isplivao dobro poznati kliše o kulturološkoj zaostavštini nekadašnje Osmanske imperije na ovim prostorima, pa tako u visokobudžetnim serijama možemo videti nebrojano običaja koji i dan danas postoje kod Srba. Neki se tim običajima ponose, dok drugi misle da su nas upravo oni udaljili od zapada i evropskog sistema vrednosti. I jednoj i drugoj strani zajednička je zapanjenost sličnostima kultura Srba i Turaka danas.

Sociolog kulture Ratko Božović za Ekspres navodi da je nesumnjiv kulturološki uticaj Turaka na ovim prostorima, što se upravo najbolje može videti u serijama koje se emituju na našim televizijama.

“To ipak ne znači da su oni krivi za sve što ne valja. Mi uvek krivimo druge za sve. Mislim da su Osmanlije izdržale s nama 500 godina, a onda pobegle glavom bez obzira. Oni su se spasli, ali zato mi nikako sami od sebe da se sačuvamo. Ono što smo najbolje naučili za vreme njihove vladavine i što se i dan danas koristi je konstantno traženje rupa u zakonu”, zaključuje Božović.

Umesto što i 140 godina posle oslobođenja od Osmanlija i dalje tražimo svoje neuspehe u njima, valjalo bi da poslušamo savet velikog srpskog prijatelja iz 1928: “Čujte Srbi. Čuvajte se sebe.”

Biće da nas je Švajcarac poznavao bolje od nas samih.

Turska svetski medicinski raj

Bivši premijer Turske Binali Jildirim najavio je u martu ove godine da će Turska u istanbulskom naselju Sandžaktepe izgraditi najveću bolnicu u toj zemlji, čiji će kapacitet biti 4.100 kreveta, te da će u njoj posao naći čak 15 hiljada medicinskog osoblja.

Turska se u poslednjih deset godina izborila za visoku poziciju zdravstvenog turizma u svetu, ali ne planira da se tu zaustavi, već joj je cilj da do 2013. izbije na prvo mesto vodećih odredišta za lečenje u svetu. Ovakav plan ni malo ne deluje nemoguće s obzirom na to da ova zemlja svake godine beleži rast tog segmenta od oko 40 odsto.

Pored kvalitetnog turističkog i zdravstvenog kadra, Turska vlada podstiče i privatne investitore ali i uvodi mere kojima pacijentima u državnim i privatnim bolnicama vlada snosi 70 odsto troškova, dok pacijenti plaćaju 30 odsto.

Srbija, koja ima lekare i medicinske radnike, koji pružaju usluge na podjednako visokom nivou kao i u drugim zemljama, nije razvila svoj potencijal u dovoljnoj meri da može da parira Turskoj. Da bismo došli do visokih pozicija na svetskim listama i bili prva opcija pacijentima iz inostranstva potrebno je dosta raditi na logistici i promociji zdravstvenog turizma. Možda je najbitnije raziti privatno-javno partnersto u oblasti zdravstva.

Advertisements

Izvor: Ekspres

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *