Zašto je ubijen Josip Reihl Kir

Josip Reihl-Kir jedna je od prvih žrtava rata koji će ubrzo zatim zahvatiti Jugoslaviju, likvidiran zbog svojih višemjesečnih pomiriteljskih napora – u vremenima najžešće ratne propagande sa srpske i hrvatske strane, on je s velikom upornošću, razložnošću i osobnim poštenjem, pokušavao – i uspijevao – svoje sugovornike i sugrađane, na obe strane, primiriti, urazumiti i odgovoriti od neposrednih neprijateljskih djelovanja. Išao je od jedne do druge barikade, srpske ili hrvatske, rukama šireći svoj sako, pokazujući da je nenaoružan, jedini među naoružanima, vjerujući u ljudsko viteštvo.

I zaista, ljudi, “obični” ljudi, Slavonci, Baranjci i Srijemci, kojih se dolazeći rat neposredno ticao, vjerovali su Kiru. I sami bi spuštali već podignute kalašnjikove, dočekivali njegove mirovne napore s nadom da se to nacionalno i nacionalističko klupko još da razmrsiti, razgovorom. Reihl-Kir je govorio, njegovo su oružje bile riječi, one koje dolaze iz razuma i ljudskog suosjećanja, i te su riječi bile istinski, duboko pomiriteljske. To su razumjeli i u Zagrebu i Beogradu, gdje su Kirove reči ispravno protumačene kao prijetnja planiranom ratu. Još koji Kir, i rat ode bestraga – ništa od podjela, pljački, razaranja i zvjerstava svake vrste. Smrt Reihl-Kira, tako se zbilo, odzvonila je kao strašni tresak vrata, do tog časa još odškrinutih miru, ili bar nadi da ga može biti. Nakon tog ubojstva, planiranog i očekivanog (i od samog Kira), mogla su se dogoditi i sva druga ubojstva, moglo se početi s ratom i razaranjima, i drugih života, bez bojazni da će se još mnogi upustiti u mirovnjačke napore.

Tko je bio Josip Tvrtko Reihl-Kir, intimno, i da li je ličio na nas, koji se nismo usudili da svoje živote položimo u obranu izgubljenog? Što ga je gonilo? Kakva je vjera, kakva je strast za bližnjega, koja čovjeka tako žestoko šiba naprijed i tada kad mu nasilna smrt, bez maske, gleda pravo u oči?

Detaljno

Josip Tvrtko Reihl – Kir, Slavonac, čiji su roditelji, otac slavonski Nijemac i majka Hrvatica, radio je najprije kao gimnazijski profesor, a zatim kao profesionalni policajac, te načelnik Policijske uprave u Osijeku. Uporno je odbijao da politika zauzme primat nad profesijom i utječe na rad PU Osijek. Ulagao je u funkciju mira svoje osobno povjerenje koje je imao kod građana uporno ih i uspješno uvjeravajući da ne pristaju na različita zastrašivanja, te da uklanjaju barikade koje su postavljali na putevima između sela. Na svim press konferencijama javno je suočavao pojedine novinare sa činjenicama da su čuli istinu, a odmah nakon toga u svojim medijima je izokrenuli i objavili kao laž, čime je još 1991. među prvima razotkrivao političku instrumentalizaciju velikog dijela medija u funkciji zastrašivanja i manipulacije građanima. Na sjednici Skupštine Osijeka u junu 1991. javno za govornicom obećao: „Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti.“ Iako svjestan da će biti ubijen, o čemu je obavijestio i tadašnjeg Ministra unutrašnjih dijela, otišao je na pregovore 1. jula 1991. u Tenju, iz koje se nije vratio, jer je tog dana ubijen u političkom atentatu, organiziranom od onih koji su bili svjesni da dok je Josip Reihl Kir živ, ne mogu započeti rat u Hrvatskoj.

JASTREBOVI PROTIV GOLUBA

Branimir Glavaš

Novinar Drago Hedl je neposredno prije nego što će napustiti mjesto glavnog urednika Glasa Slavonije objavio kraći intervju s Branimirom Glavašem u kojem je on pozvao građane Osijeka da sva zapažanja i saznanja o sumnjivim događajima i osobama više ne prijavljuju policiji, već Sekretarijatu za narodnu obranu, na čijem se čelu nalazio. Objasnio je da HDZ više nema povjerenja u osječku policiju i njezina šefa Josipa Reihl-Kira. Bila je to posve zbunjujuća izjava: HDZ je bio na vlasti, imao je potpunu kontrolu nad svim polugama sustava, pa tako i policijom, a Glavaš izjavljuje kako HDZ više nema povjerenja u osječku policiju i njezina prvog čovjeka. Tako su, mimo policije, počela i privođenja u kompleks Sekretarijata za narodnu obranu gdje je šef bio Glavaš. Godinu dana prije toga, u rano ljeto 1990. lokalni HDZ je čak organizirao i ulične prosvjede pred osječkom Policijskom upravom. Iza prosvjeda, dakako, stajao je Glavaš, koji kako kaže Hedl nije podnosio Reihl-Kira. Dan prije okupljanja središtem Osijeka kružio je automobil iz kojega je, megafonom, građane na prosvjed protiv Reihl-Kira pozivao upravo Antun Gudelj, poslije njegov ubojica.

Drago Hedl priča i da je petnaestak dana prije nego što će biti ubijen, s Reihl-Kirom kratko razgovarao u redakciji Glasa Slavonije: “Taj mladi, naočit i neobično pristojan čovjek, uglađenih manira potpuno atipičnih za šefove policije kakvi su do tada bili u Osijeku, došao je u redakciju radi intervjua, pa kad je završio razgovor, svratio je u moju sobu na kavu.” Dok ga je ispraćao dugim hodnikom do stepenica na izlazu, rekao je Hedlu nešto što ga je tada potpuno šokiralo: “Stanje je u Osijeku takvo da se bojim za vlastitu sigurnost”, bile su njegove riječi. Pričao je da s Glavašem teško izlazi na kraj i da je čak protiv njega podnio i kaznenu prijavu jer je Glavaš, sudjelujući u noćnim stražama HDZ-a, koje su po njegovu naređenju patrolirale gradskim ulicama, razoružao i priveo jednog policajca srpske nacionalnosti. “Ne mogu dopustiti da formira paralelnu policiju”, rekao je Kir Dragi Hedlu dok su se pozdravljali na izlazu, i zaključio: “U ozbiljnom sam sukobu s njim, nije mi lako, znam koliko je opasan i s kakvim je sve ljudima povezan.”

Spomenuti intervju novine su donijele ujutro, 1. srpnja, a poslijepodne, tog istog ponedjeljka, Josip Reihl-Kir je ubijen. Njegov ubojica, Antun Gudelj, pripadnik rezervnog sastava MUP-a Hrvatske, svog je šefa ubio pred više policajaca, na kontrolnoj točki hrvatske policije između Osijeka i Tenje. Gudelj je, međutim, hladnokrvno odšetao s mjesta ubojstva iako je pokraj šefa osječke policije ubio još dvije osobe koje su bile s Reihl-Kirom u automobilu. Trećeg putnika teško je ranio. Premda bi se svagdje u svijetu kada netko ubije šefa policije digli na noge svi oni koji bi mogli pronaći ubojicu, Antun Gudelj nekoliko se dana skrivao u Hrvatskoj, a onda pobjegao u Australiju. Ni na tri suđenja za to trostruko ubojstvo nije se doznalo tko su mu bili pomagači, a kamoli nalogodavci. Suština je bila da je ono što je činio Glavaš u Osijeku bio začetak paralelne zapovjedne linije na kriznim područjima, koja je u početku išla mimo službene politike, a koju će kasnije u potpunosti preuzeti i nadzirati Gojko Šušak.

Vladimir Šeks i Gojko Šušak

Tamnu stranu djelovanja tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška najhrabrije je razotkrio upravo Josip Reihl-Kir, koji je uzalud želio spriječiti rat između Hrvata i Srba. Otkrio je da je Šušak vodio skupinu ekstremista iz vladajućeg HDZ-a, koja je u travnju 1991. protuoklopnim bacačima raketa armbrust pucala na civilne kuće u Borovom Selu, tik uz hrvatsko-srpsku granicu. Nakon incidenta početkom svibnja slijedio je još i pokolj hrvatskih policajaca u tome naselju. Reihl-Kir bio je kasnije likvidiran, a samo nekoliko dana prije smrti upozorio je da mu Šušak i njegovi ekstremisti zadiru u život. Šušak je otvoreno zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine. Izdašno je podupirao hrvatsku paravojnu tvorbu Herceg-Bosnu i Hrvatsku ustrajno uplitao u rat protiv Muslimana u susjednoj i tada već međunarodno priznatoj republici. Pod Šuškovim utjecajem rasla je i snaga koruptivnog hercegovačkog lobija.

Tu neobičnu epizodu koja je prethodila ubojstvu opisao je tadašnji hrvatski ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac: “Šef osječke policije Josip Reihl-Kir, koji je nekoliko mjeseci kasnije ubijen u atentatu, osobno mi je rekao kako su jedne večeri do njega došli moj uvijek nelojalni pomoćnik Vice Vukojević, Branimir Glavaš i Gojko Šušak. Sve je to u televizijskoj emisiji BBC-a “Smrt Jugoslavije” predstavila Kirova supruga Jadranka. Odvezli su se policijskim vozilom u kojem je sjedio njihov vozač. Kiru su naredili da im pronađe najbolji put do Borova Sela, koje je bilo najveće srpsko naselje na tom području. Kad su u noćnim satima poljskim putem došli na sto metara od prvih kuća, spomenuta trojica iz prtljažnika su uzela armbruste. Kir nije skrivao čuđenje nad time što je vidio i upozoravao je da će to uzrokovati krvavi obračun, ali su ga brzo ušutkali. Jedan hitac pogodio je u zid napuštene kuće, drugi je eksplodirao na njivi krumpira, a treći se nije aktivirao. Mještani su se, naravno, probudili, a napadači se tiho razbježali. U žurbi je Šušak izgubio i svoj službeni pištolj. Srbi su ga našli i poslali u Beograd, ali nisu znali čiji je. Kasnije je njime pobjedonosno mahao general Blagoje Adžić”, zapisao je Boljkovac u memoarima.

Bivši ministar Boljkovac na suđenju Antunu Gudelju svedočio je da mu je ubijeni načelnik Josip Reihl-Kir 27. lipnja 1991. u njegovom uredu u Zagrebu rekao: “Gospodine ministre, ja sam osuđen na smrt. Meni u Osijeku prijeti likvidacija.” Na ministrovo pitanje tko mu to prijeti, spomenuo je Vladimira Šeksa i Branimira Glavaša, izjavio je Boljkovac. Kako je dodao, nije vjerovao u to te je Kira ponudio viskijem kako bi ga smirio, a onda mu je na vrata došao zamjenik Slavko Degoricija. “Hitno s njim u Zagreb! Najkasnije u subotu!”, rekao mu je. Jednog od najboljih načelnika, kako je naveo, očekivao je u nedjelju, 30. lipnja, no Kir se nije pojavio. U ponedjeljak je preko depeše doznao da je načelnik ubijen. “Držim da mu je sastanak u Tenji namješten, a da je odluka o tome donesena u krugu HDZ-a. Nazvao sam pokojnog predsjednika Tuđmana i on mi je rekao da će poduzeti sve u vezi s tim slučajem.” Međutim, došlo je do obrta, pa je prema Boljkovčevim rečima upravo ubojstvo Reihl-Kira bilo presudno za njegovu smjenu. On naime tvrdi (snimak iz Nedjeljom u dva) da je nakon ubojstva odlučio uhititi odgovorne, uključiv Šuška, ali je o tome netko obavijestio Tuđmana koji ga je, kaže, idućeg dana smijenio. “Kir se suprotstavio Šušku i nije htio ići u akciju u Borovo Selo gdje su ispaljena tri ambrusta. U toj je akciji uz Šuška bio i Vukojević, a Kir je ubijen samo zato što je bio za mirnu opciju rješavanja krize”, zaključio je bivši ministar koji je tadašnju situaciju u policiji i izvan nje nazvao “anarhijom”.

Uz Boljkovca, svjedočio je i Mato Šalinović, koji je na mjestu načelnika zamijenio ubijenog Kira: “Načelnik je imao niz problema u odnosima s lokalnom vlašću. Znam da su Petar Kljajić i Branimir Glavaš imali niz primjedaba na rad policije i da su nas nazivali jugonostalgičarima, zaštitnicima JNA i slično. Dodao je da je nakon ubojstva činio sve kako se policajci Hrvati ne bi osvećivali kolegama Srbima koji su činili 70 posto tadašnje policije.” I svjedokinja Angelina Ratković, među ostalim, navodi kako je iz svoje obiteljske kuće, koja je u blizini nadzorne točke gdje su se ubojstva dogodila, vidjela prije tragična događaja plavi kombi. Iz njega je, po tom iskazu, izišla osoba u maskirnoj uniformi te zapovjednim riječima raspoređivala pričuvne policajce i civile. Vozilo je zatim napustilo nadzornu točku na cesti Osijek – Tenja. Svjedokinja je, po iskazu, nakon toga na televiziji prepoznala osobu u maskirnoj uniformi i doznala da je riječ o Branimiru Glavašu. Sudu se kao svjedok nudio i drugi čovjek MUP-a Slavko Degoricija. Tvrdi kako je prije ubojstva dobio informaciju da će Kira ubiti. Nisu ga, kaže, stigli povući u Zagreb.

NEDOSTATAK EPILOGA

Josip Reihl-Kir ubijen je 1.srpnja 1991. godine na ulazu u selo Tenja, na povratku s pregovora s pobunjenim Srbima u osječkom prigradskom naselju Tenja. Pripadnik pričuvnog sastava hrvatske policije Antun Gudelj otvorio je vatru iz automata na vozilo koje se približavalo policijskoj kontolnoj točci. Stradali su Reihl-Kir, Goran Zobundžija i Milan Knežević, a Mirko Tubić je teško ranjen. Gudelj je suđen, pa amnestiran po Zakonu o oprostu, nakon čega je otišao u Australiju. Nakon odlaska HDZ-a s vlasti Reihl Kirova udovica Jadranka uspjela je dokazati da je odluka o amnestiji Gudelja bila nezakonita, zatraženo je njegovo izručenje iz Australije i u srpnju 2008. osuđen je na 20 godina zatvora.

Mirko Tubić, nekadašnji predsjednik Mjesne zajednice Tenja, koji se kobnog 1. srpnja 1991. godine zatekao u automobilu sa ratnim načelnikom osječke policije je na snimci koja traje sat i pol, a snimljena je 7. lipnja 1998, svoj iskaz nekoliko puta prekidao suzama. Tubić je za Josipa Reihl-Kira rekao da je bio “čovjek koji je htio mir i koji je htio najbolje svima”. On je svojim izjavama podupro tezu da ubojstvo Reihl-Kira i ostalih nipošto nije bilo slučajno. Tubić tvrdi da Gudelj na kontrolnom punktu MUP-a gdje je pucao na njih, nije pokušao zaustaviti automobil, nego je ispucao pun spremnik kalašnjikova po automobilu bez upozorenja kada su mu se približili na desetak metara. “Netko u autu je rekao – pa ovaj će pucati”, priča na snimci Tubić. Nakon što je automobil izrešetan s 29 metaka (od čega je 18 završilo u telu Reihl-Kira), osobe na kontrolnoj točki na kojoj je ubijen Reihl-Kir, iz automobila su izvukle tijela trojice ubijenih, dok su njega brutalno pretukli. Probudio se u osječkoj bolnici, a liječnik mu je rekao kako je završio najprije u sali za vađenje organa, međutim jedan od doktora je primijetio da je pomaknuo prst pa je završio na liječenju, pod lažnim imenom. ” Mladenu Bajiću je ova snimka dostavljena i to službeno, jer je završila kao dokaz na tužiteljstvu za ratne zločine u Beogradu. DORH se tada žalio Vrhovnom sudu, koji je odbio njeno prikazivanje”, kazala je Jadranka Reihl-Kir, a na domaćem sudu nije uvrštena u dokazni materijal. Očajna je jer “najočitiji dokaz da je ubojstvo bilo namjerno i naručeno – nikada nije pušteno na sudu”. “Što se suda tiče – normalno je da na suđenjima iskazi svjedoka traju i po nekoliko dana. Na suđenju Gudelju, sudac prigovara mom odvjetniku ako svjedočenje traje pola sata. On bi mom odvjetniku znao reći i ‘Hvala bogu’ kad bi završio sa izlaganjem”, kaže supruga ubijenog načelnika.

Jadranka Reihl-Kir, koja je često otvoreno optuživala kako su “Šeks, Šušak i Glavaš naručili su ubojstvo njenog supruga”, i pojasnila kako je zapise u kojima stoji da se njenog supruga ‘makne’, što je u vrijeme rata samo značilo da ga se ubije, predala kao dokazni materijal i Državnom odvjetništvu, ali i ministru Tomislavu Karamarku kada je došao na čelo policije. Karamarko je tada obećao da će razmotriti te dokaze, ali da je to “delikatna stvar jer je u pitanju Šeks.“ Ponudila je kao dokaz i pismo koje je dobila od hrvatskog iseljenika iz Australije koji ju je kontaktirao prije nekoliko godina, a koji je naveo da je u Australiji svojedobno razgovarao s Antunom Gudeljom, ubojicom Josipa Reihl-Kira, koji mu je objasnio kako je i po čijem nalogu ubijen. Jadranka Reihl-Kir rekla je da je nazočila telefonskom razgovoru njenog odvjetnika s tim iseljenikom koji je tada rekao da mu je Gudelj rekao da su ubojstvo Josipa Reihl-Kira naručili Šušak i Šeks, a organizirao ga je neposredno Branimir Glavaš. Iseljenik je također naveo da je s Gudeljevom pričom bio upoznat Anto Đapić koji se jednom prilikom sastao s Gudeljom u Australiji. Tada je Gudelj navodno od Đapića tražio da ga učlani u HSP, ali mu je Đapić odgovorio da mu je bolje da ostane u HDZ-u koji će ga “bolje zaštititi”. Ante Đapić je javno demantirao sve izuzev da se zbilja sreo 1992. godine sa Gudeljem u Australiji. Kako bilo, sud nije saslušao niti jednoga od spomenutih.

I bivša tajnica u Zapovjedništvu obrane grada, Nena Mesić, htjela je svjedočiti i o eventualnim nalogodavcima, ali sudac u postupku protiv Gudelja nije dopuštao takva pitanja tumačeći da nadilaze predmet optužnice. Jadranka Reihl-Kir o tome kaže: “‘Išla sam s njom u Državno odvjetništvo da bi protumačila skraćenice i šifre u dnevniku koji je pisala u to vrijeme. Iz dijela o događajima koji su prethodili pregovorima u Tenji, sve ukazuje na to da se spremalo ubojstvo mog supruga. Gospođa Mesić piše da je čula telefonski razgovor prvog zapovjednika obrane, Franje Ćebića – nedugo potom poginulo je u sumnjivoj prometnoj nesreći, kakve se plašio i Josip – da će netko nekoga ubiti. Zatražio je od nje da upozori Josipa da ide u Tenju civilnim automobilom s nekim od pregovarača iz HDZ-a, a ne službenim policijskim. Opisuje da su na cesti bila dva punkta, a treći – rezervnog sastava policije – postavljen je toga jutra i poslije ubojstva uklonjen. Navodi i da je Branimir Glavaš uoči zločina bio na punktu i naređivao policajcima da se povuku na jednu stranu ceste da ne bi jedni druge poubijali. Isto to državnom odvjetniku ispričala je i Angelina Ratković, koja je svemu svjedočila s prozora svoje kuće u neposrednoj blizini punkta. Sud je njezinu izjavu prihvatio i stavio je u zapisnik, ali DORH nije nastojao utvrditi što je Glavaš tamo tražio i kako je znao da će doći do pucnjave, pa zaključujem da ih ta dimenzija slučaja ne zanima.” Nena Mesić navodno je i čula Vladimira Šeksa kada je na stubama kod garaža u dvorištu Sekretarijata za NO rekao da “Kira treba maknuti”, ali sud to nije htio razmotriti.

U završnoj je riječi na zadnjem ročištu Jadranka Reihl-Kir kazala kako „postoje naručitelji ubojstva i zato su selektivno odbijani svjedoci“ i tražila istragu protiv još nekih osoba. Upitana može li na kraju biti zadovoljna osuđujućom presudom za Antuna Gudelja, Jadranka Reihl-Kir je rekla da apsolutno ne može, jer je “sramotno” da nakon 17 godina od ubojstva njenog supruga Državno odvjetništvo nije proširilo optužnicu za to ubojstvo, a za koje bi morali odgovarati i naručitelji. Upitna smatra li da bi se po njenom mišljenju na optužnici trebala naći imena Vladimira Šeksa i Branimira Glavaša (Šušak više nije živ op.a.), Reihl-Kir je odgovorila da to nije po njenom mišljenju, već prema izjavama svjedoka i onoga što je njen suprug govorio dok je bio živ. „Državno odvjetništvo dužno je otvoriti istražni postupak protiv osoba koje su pojedini svjedoci navodili. Spominju se Šeks i Glavaš, a jesu li to prava imena, to treba utvrditi“, inzistirala je Jadranka Reihl-Kir. Dvije godine kasnije, na otvorenju izložbe o svom suprugu, kazala je kako je žalosno što se ona dva desetljeća morala posvetiti rješavanju ubojstva svog supruga, a da je posebno boljelo to što se od prvog dana znalo tko je ubojica, i da je i sam Gudelj priznao zločin. „Pravosuđe, istražni organi ni tada niti danas ne rade svoj posao. I nitko ne može reći da su pravosuđe, Državno odvjetništvo i policija odvojeni od politike. To jednostavno nije istina. Bilo bi možda sebično kada bih rekla – riješite slučaj Reihl-Kir, pa ćemo onda povjerovati da su neovisni o politici. Ali mislim da možemo, jer – na taj način, na jednom predmetu mogli bismo barem testirati da vidimo kako rade.“

“Žrtva Josipa Reihl-Kira sigurno je velika, ali on nije mogao zaustaviti rat jer nije bilo interesa da ga se zaustavi. Interes je bio što više krvi”, rekao je bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u Osijeku na otvorenju izložbe Tko je tebi Reihl Kir? “Bilo bi dobro da se, kao u filmovima, i ovaj događaj jednom rekonstruira i da dođemo do naručitelja. Bilo bi to dobro zbog Osijeka, zbog naše povijesti”, kazao je Mesić. Na istoj izložbi programski voditelj zagrebačkog Centra za mirovne studije Gordan Bosanac rekao je: “Njegov je ubojica danas u zatvoru na izdržavanju kazne, i tako su utvrđene neke institucionalne činjenice kako je on ubijen i tko ga je ubio“, i nastavio: “Međutim, izvan institucija postoje i dalje brojne činjenice, brojne pretpostavke, brojne priče. Postoje i dalje neki ljudi koji bi govorili – a nije im u institucijama dana prilika da govore – o tome je li istina da je netko naložio ubojstvo Josipa Reihl-Kira. Nekako bismo željeli da ova izložba sve nas podsjeti na Josipa Reihl-Kira, ali da bude i korak dalje. Jer, ako uistinu želimo vjerovati u ono što je radio, mislim da se i čitava priča oko toga što se tamo desilo i tko je naredio da se tako desi – mora istjerati na kraj.“

ZAKLJUČAK

Gledano u cijelosti, slučaj Reihl-Kir je nešto najsramotnije što se moglo dogoditi u jednoj državi i u jednom pravosuđu. Postoji mnogo elemenata za takvu ocjenu – od toga da je Gudelj u ljeto 1991., nakon što je sa 30 hitaca izrešetao Kira i njegovu pratnju, pušten da mirno odšeta s mjesta zločina, do toga da je Tuđmanov establišment činio sve da ga zaštiti i opravda, pa do toga da je taj nedvojbeni ubojica Gudelj čak bio i oslobođen krivnje primjenom zakona o oprostu. A još je najveća sramota to da Gudelj ni danas nikada, nikada ne bi bio osuđen da Jadranka Reihl-Kir nije bila tako jaka, tako uporna i tako odlučna. To nitko neće htjeti priznati, ali to je zapravo jedina istina.

Advertisements

Iako Hrvatska postaje bolja država nego što je bila devedesetih, za ovo zakašnjelo kažnjavanje Antuna Gudelja zaslužna je samo i isključivo Kirova žena i zato joj treba skinuti šešir do poda. Ona je ta koja nikad nije odustala i ona je ta koja je sustav prisilila da djeluje. Njena je pobjeda velika, ali još uvijek djelomična i ona s razlogom nije zadovoljna ovime što je konačno ipak postigla na osječkom sudu. Naručeni ubojica, naime, ide iza rešetaka, ali oni koji su ga poslali da ubije Kira i njegovu pratnju i oni koji su znali što se sprema, ti su slobodni i za njih presude nema. Sramota koju nosi hrvatska država može se donekle sprati samo ako i oni budu dovedeni u sudnicu.

Izvor: Cenzura plus/ Radio Gornji Grad