O najmlađem četniku brinula partizanka

Srboljub Tufegdžić je rođen u planini i sve vreme rata proveo je s vojnicima svoga oca Vojislava, komandanta Cerskog korpusa. – Majka Dragoslava se žrtvovala da mu spase život

Šabac – Srboljubu Tufegdžiću kumovao je pukovnik Dragoslav Račić, komandant Cersko-majevičke grupe korpusa JVuO (Jugoslovenske vojske u otadžbini), čiji je jedan od najviđenijih oficira bio njegov otac, major Vojislav Tufegdžić, komandant Cerskog korpusa. Srboljub je rođen krajem oktobra 1941. godine u planini Bobiji, na krštenju mu je činodejstvovao jeromonah Georgije Bojić Džidža, predratni starešina manastira Tronoša i komandant Prve Jadarske brigade, a gotovo sve vreme rata proveo je u četničkim jedinicama. Slom JVuO, kako sudbina zna da udesi, preživeo je zahvaljujući nepoznatoj partizanki.

Verovatno najmlađi srpski četnik – na sačuvanim fotografijama iz tog vremena Srboljub je u punoj vojnoj spremi, s konjičkim karabinom, pištoljem i bombama oko pojasa ili s očevim automatom „MAB 38” – odavno živi u SAD. S vremena na vreme dođe u Šabac i to je uvek prilika da s prijateljima i poznanicima podeli sećanje na ratne dane.

Tufegdžići su iz Štitara, sela između Šapca i Bogatića, u kojem je 1914. godine rodđen Srboljubov otac Vojislav. Deda Čedomir i baba Darinka bili su uzorni domaćini, a imali su još jednog sina – Božidara, koji se starijem bratu pridružio sredinom rata i poginuo istoga dana kada i on, kao i ćerku Žikicu, učiteljicu. Vojislav se pred rat oženio Dragoslavom Canom Mašić iz Šapca, nesvršenom studentkinjom medicine.

„Izuzev kratkog perioda koji smo proveli kod majčinih roditelja u Šapcu, ona i ja smo sve vreme rata bili s očevim četnicima u planini. Nosila me je na rukama, a posle borbi je lečila ranjenike. Imao sam četiri godine kada smo u Bosni i ona i ja dobili tifus. Penicilin je značio spas, ali ga je bilo teško nabaviti. U jednom trenutku ostale su joj svega dve injekcije. Plašila se da to neće biti dovoljno za oboje, pa je odlučila da obe injekcije da meni. Svesno se žrtvovala da bih ja preživeo”, kaže Srboljub, koji je tu priču čuo kasnije od četnika koji su uspeli da prođu bosansku golgotu.

Supruga četničkog majora Vojislava Tufegdžića umrla je u zimu 1944. na 1945. godinu. Srboljub nam kaže da je sahranjena u porti pravoslavne crkve u Modriči, ali da danas tamo ne postoji nikakvo obeležje. „Preko puta crkve, posle rata, nalazila se zgrada Ozne. Bez obzira na posledice, pokušavali smo da nađemo majčin grob… Međutim, nismo uspeli, jer je taj plato kod crkve već bio prekopan”, navodi naš sagovornik.

Po naredbi Vojislava Tufegdžića, koji je nakon postavljenja Dragoslava Račića za komandanta Srbije proizveden 1945. u komandanta njegove dotadašnje grupe korpusa, brigu o dečaku preuzeo je jedan od četnika. U odsudnim borbama, posle sloma JVuO na Zelengori, taj vojnik, koji je bio ranjen ili se uplašio, napisao je na komadu papira da je Srboljub sin majora Tufegdžića. Zatim ga je pokrio granjem i ostavio ispod jedne bukve.

„Možda je i to priča ili se stvarno sećam. Ne znam. Pucalo se na sve strane, pa sam bio jako uplašen. Vrištao sam… Naišli su partizani, čuli me i izvadili iz granja. Dali su me jednoj kurirki, koja se o meni starala sve dok nismo prešli Drinu. Ona me je i odnela u Štitar, kod babe i dede. Međutim, nikako nisam hteo da se odvojim od nje, pa su je baba i deda zamolili da legne sa mnom i da me uspava. Ta žena je verovatno kasnije poginula, jer da je drugačije, ubeđen sam da bi nekada došla da me vidi”, priča Srboljub.

Njegov otac Vojislav uspeo je da preživi bosansku golgotu srpskih četnika i da u selima oko Drine nastavi borbu i posle pogibije Dragoslava Račića, pa i vesti o smrti vrhovnog komandanta, generala Dragoljuba Draže Mihailovića. Nastradao je u novembru 1946. godine, upavši u zamku koju su mu u ataru pocerskog sela Bela Reka postavile snage KNOJ-a. Istog dana ubijen je i njegov brat Božidar, kao i sva sedmorica četnika iz pratnje.

Srboljub Tufegdžić je posle rata od očevih roditelja u Štitaru prešao kod majčinih u Šabac, gde se školovao. Posle završene Ekonomske škole oženio se i dobio ćerku, kojoj su dali ime po njegovoj majci Dragoslavi. Na poziv ujaka, potom, porodica se odselila u SAD. Krajem sedamdesetih godina prošlog veka poželeo je da se vrati u Šabac, ali kako ovde nije mogao da se zaposli, ponovo je otišao u Ameriku, gde i danas živi.

Blizak rođak urednika „Glasa Cera”

Srboljubov bliski rođak je i Janko Tufegdžić (1907–1944), istaknuti predratni književnik i dopisnik „Politike”, takođe oficir JVuO, koji je sve vreme rata u Cersko-majevičkoj grupi korpusa bio zadužen za propagandu i uređivanje časopisa „Glas Cera”. Iako ne mnogo stariji, Janko je bio stric Vojislavu Tufegdžiću, na čiji se poziv priključio četnicima.

Advertisements

Jankov otac Dragoljub bio je sveštenik u Badovincima, a majka Persida kćerka jedinica pisca Janka Veselinovića iz Salaša Crnobarskog. Janko se 1943. oženio svršenom maturantkinjom šabačke gimnazije Zorom Novaković i dobio ćerku Planinku (preminula 2015), a od novembra 1944. izgubio mu se svaki trag.

Izvor: Politika

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *