Kova je nasa – Prvi antifašistički ustanak u svijetu
Drugog ožujka 1921. godin proglašena je Labinska republika od pobunjenih istarskih rudara koji su ustali protiv nadolazeće talijanske fašističke politike. Ovaj ustanak istarskih rudara smatra se prvim svjetskim antifašističkim ustankom uopće. Labinska republika bila je kratkotrajna samoupravna republika rudara. Danas je taj dan isto tako i međunarodni dan rudara.
“Kova je nasa”
Raspadom Austrougarske monarhije poslije završetka Prvog svjetskog rata, koristeći oslabljeni položaj krajeva koji su bili pod vlašću monarhije Italija agresivno prisvaja i talijanizira područje Istre i dijelove Dalmacije, te stanovništvo i gospodarske potencijale zauzetih područja iskorištava u posve robovlasničkom smislu riječi.
Prije nego što su preuzeli vlast u Italiji, fašistički odredi su zaposjeli sjedište radničkog odbora u Trstu kojeg su zapalili, a napali su i predstavnike sindikata rudnika Raše. Povodom tog događaja i prijašnjeg robovlasničkog odnosa prema radnicima rudnika Labinštine, dolazi do generalnog štrajka oko dvije tisuće rudara. Oni u kratkom vremenskom roku zauzimaju rudnike, proglašavaju republiku pod krilaticom “kova je nasa”(rudnik je naš), organiziraju vlast i takozvanu crvenu stražu kao zaštitu od fašista te sami rukovode proizvodnjom rudnika uz potporu dijela seljaka zemljoradnika.
Talijanska uprava u Istri se odlučuje ugušiti postojanje republike vojnom silom, što im 8. travnja iste 1921. godine i polazi za rukom nakon sloma oružanog otpora rudara.
Bedeauxov sistem optimalizacije
Italija je od 1919. stavljala istarske ugljenokope pod državni konzorcij, a u skladu s Mussolinijevom doktrinom “bastare a noi stessi” (biti samodostatni), te pokušava na Raši izgraditi energetsku samostalnost. U razdoblju takve fašističke politike labinski ugljenokopi obaraju sve rekorde kako bi 1942. dosegnuli svoj vrhunac – 8000 zaposlenih i 1,1 milijun tona iskopa. U tom trenutku porat Bršica na istočnoj istarskoj obali druga je najveća teretna luka Italije, odmah iza Genove.
Da bi povećali eksploataciju rudničke vlasti uvode tzv. Bedeauxov sistem optimalizacijekoji pred radnike nameće neizdržive norme i imperativ učinkovitosti. Posljedica toga su nesreće, poput one 1940., kad u rudniku gine 180 rudara. Posljedica su i pobune, od kojih je sigurno najčuvenija spomenuta “Labinska republika” kad su radnici 37 dana kontrolirali rudnike te sami kopali i distribuirali ugljen sve dok skupina potplaćenih Sicilijanaca nije prerezala žice miniranih šahti i pomogla fašističkoj vojsci da osvoji rudnik.
Optužnice, presude i stradali
Zatečeni rudari povukli su se kraj Štrmca, gdje su pružili oružani otpor. No, slabo naoružani i neiskusni, ubrzo su morali odustati. Giovanni Pipan, vođa pobune, naredio je prekid vatre i preuzeo svu odgovornost na sebe. Uslijedila je odmazda pa je uhićeno četrdesetak pobunjenika. Rudari Maksimilijan Ortar i Adalbert Sykora smrtno su stradali. Uhićeni rudari smješteni su u zatvore u Puli i Rovinju, a sudski proces održan je u Puli od 16. studenog do 3. prosinca Optužnica je teretila 52 rudara za okupaciju rudnika, uspostavu sovjetskoga ustroja, suprotstavljanje vlastima, miniranje skladišta, držanje eksploziva i niz drugih nezakonitih radnji.
Odvjetnici Edmondo Puecher, Guido Zennaro i Egidio Cerlenizza uspješno su obranili optuženike, te je porota donijela oslobađajuću presudu. Uprava rudnika iskoristila je ovaj proces i cijeli događaj kako bi mutnim radnjama raskinula veze s austrijskim kapitalom koji je bio uložen u rudnike.
Rudarska kultura solidarnosti
Labinska republika postala je uporišni mit rudarske solidarnosti, a dodatni element koji ju je činio paradigmatskom bila je višenacionalnost buntovnika: povod pobune bilo je fašističko premlaćivanje sindikalista i domaćeg čovjeka Giovannija Pipana, jedan od vođa štrajkaške vojske bio je stanoviti Francesco De Goz iz Belluna, trojica ranjenih i poginulih u puškaranju bili su Čeh, Slovenac i Austrijanac, a među procesuiranim pobunjenicima bilo je i – 40 Sicilijanaca!
Pobuna je imala i svoju ”sveticu zaštitnicu”, labinsku učiteljicu Giuseppinu Martinuzzi, nastavnicu i socijalnu aktivisticu koja je težak život rudara opisala u svom pjesničkom djelu “L’Ingustizia” (Nepravda).
Izvor: RADIO GORNJI GRAD, barakun.hr