Lepomir Bakić – Od šampiona do državnog neprijatelja

Kako je za samo par godina prešao put od ponosa Srbije i srpske policije do državnog neprijatelja, pričamo sa Lepomirom Bakićem.

Na žalost, Srbija je o njemu najviše saznala preko režimskih tabloida, tako da ćemo ovim putem pokušati da ga predstavimo u pravom svetlu, kao čoveka sa svim svojim manama, vrlinama, problemima, strahovima, uspesima i greškama.

Lepomir Bakić je rođen u Peći, na Kosovu i Metohiji. Otac mu je bio policajac koji je ceo svoj život i radni vek podario državi Srbiji, učestvujući u svim ratovima kao pripadnik specijalnih jedinica. Zbog bolesti je prevremeno penzionisan a sindrome rata i dan danas oseća. Lepomir je imao 13 godina kad se desio rat i kad je sa braćom morao da napusti Kosovo i Metohiju i da dobije status izbeglog i raseljenog lica.

Lepomir o tome priča:

– Još kao dečak od 13 godina postao sam svestan da moram da se izborim sam za sebe i da uspem u životu. U Gornjem Milanovcu gde smo se smestili kad smo morali da napustimo Peć, govorili su mi da sam Šiptar, i takav odnos su i imali prema meni kao da sam ja kriv što sam morao da spašavam živu glavu, i kao da sam došao nešto da im otmem. Odlučio sam da odem u Novi Sad i upišem Srednju školu unutrašnjih poslova i da nasledim očev poziv.To sam uspešno uradio, bio sam jedan od najboljih 10 kadeta u klasi, sa prosečnom ocenom 5,00. Kao takav dobio sam raspored da radim kao policajac pripravnik u Policijskoj stanici u Čačku.

Lepomir Bakić - Od šampiona do državnog neprijatelja

Pošto nisam bio zadovoljan postignutim a kao mlad i ambiciozan čovek, dao sam sebi zadatak da se bez ičije pomoći i ikakvih veza upišem na Policijsku akademiju, što mi je kao jednom od najboljih kadeta Srednje škole i pripadalo. Prvi put me nisu primili na akademiju, jer je naravno i za to bila potrebna veza, kao što je potrebna za sve, u ovoj propaloj zemlji, sa gorčinom u ustima priča Lepomir Bakić i nastavlja.

– Uporedo sa tim ja sam razvijao i svoju sportsku karijeru gde sam već 2005. sa 18 godina postao državni prvak u bodi bildingu, u to vreme Srbije i Crne Gore. Od tada, pet puta sam bio državni prvak, dva puta balkanski, jednom evropski, jedno Mister Univerzuma (svetska titula), i tri puta bio drugi na najprestižnijem takmičenju, Kupu Arnolda Švarcenegera u SAD.

Iskreno, da nije tog sporta, zbog svega što mi se izdešavalo u životu, odavno bih psihički zastranio, tj. prolupao, priča Lepomir. Zbog tog sporta sam postao poznat, a evo i dan danas se izdržavam i živim od sporta, a ne od škole koju sam završio.

Da se vratimo na policiju, jeste li ponovo pokušali da upišete Policijsku akademiju?

– Jesam naravno, ali sam morao da nađem vezu u Durmitorskoj 9, gde su se vršila specijalistička testiranja, lekarski pregledi itd., za akademiju da bih prošao test. Platio sam 500 evra lekarima da mi upišu rezultate koje zaista i imam a ne da ih lažiraju. Znači, morao sam da platim da bi upisali rezultete onakve kakvi i jesu inače bi me opet odbili. Bio sam 14. od 60 kandidata, ali da ne ulazimo sad i u to. Uglavnom, 2006. sam upisao Policijsku akademiju i završio je 2010.  Tada je prekinuta moja sportska karijera jer na akademiji nisu imali prve dve godine razumevanje za to. U četvrtoj godini studija dekan me je proglasio za najboljeg studenta akademije ikada. Te 2010. godine sam i diplomirao na smeru bezbednost, na Kriminalističko policijskoj akademiji u Zemunu.

Dalja moja borba se nastavlja u traženju posla, iako sam bio dete policajca i imao ugovor sa MUP-om da će mi u skladu sa mojom novom završenom školom i novim činom koji stičem, a to je čin potporučnika, dati oficirsko mesto koje mi pripada u sistemu i hijerarhiji MUP-a, u roku od mesec dana.

Vreme prolazi i ništa se ne dešava a ja sam prinuđen da se bavim poslovima obezbeđenja po splavovima i klubovima rizikujući da više nikad ne mogu da se zaposlim u MUP jer je to što radim nespojivo sa poslom policajca, u koga je država Srbija ulagala 8 godina. Da ne pričam o riziku da pudem povređen i ubijen baveći se tim, ne baš pohvalnim zanimanjem.

Zahvaljujući čoveku koga sam upoznao baveći se poslovima obezbeđenja, a to je brat  Vanje Vujičića, šefa Kabineta ministra unutrašnjih poslova Ivice Dačića, zapošljavam se u Upravi za obezbeđenje ličnosti i objekata kod generala Tomaševića. Znači i za ono što je MUP bio dužan po ugovoru da ispuni, morao sam da nađem vezu i urgenciju, ističe Bakić.

– Dolazim na mesto instruktora za fizičku obuku gde provodim 4 godine, pre nego što će da me suspenduju i na kraju isteraju iz MUP-a.

Šta je povod Vaše suspenzije i otkaza?

– Posle par godina rada ja stičem veliki broj neprijatelja među starijim kolegama jer sam želeo da se usavršavam i napredujem a to je smetalo kolegama sa završenim nekakvim Višim poslovnim školama i raznoraznim Pravnim i drugim fakultetima iz Leposavića ili ko zna odakle, i sa naravno kupljenim diplomama. Ta netrpeljivost i zavist kolega je trajala a sve je kulminiralo kada sam kao instruktor koji je bio zadužen da treniram, fizički osposobljavam i testiram kolege (godišnje su imali 2 testiranja), oborio jednog kandidata koji je bio lični konobar ministra Ivice Dačića. Zbog konobarskih zasluga Dačić mu je dao pištolj i službenu legitimaciju i zaposlio ga da bude njegov pratilac. Naravno da taj i nije radio posao pratioca nego konobara. Čovek nije imao veze sa policijom niti je išta o policiji znao, tako da sam morao na testiranju da ga oborim, priča Bakić.

Šta se dešava ako neko ne prođe testiranje?

– Ako neko bude oboren na testiranju, on ima priliku da polaže još jednom, i ako ni tad ne prođe uspešno testm on biva raspoređen na niže radno mesto. Taj konobar je odmah zvao Dačića, Dačić zvao mog načelnika koji me je pitao da li sam lud i znam li šta radim? Načelniku sam odgovorio da dobro znam šta radim i da mnogo mojih kolega sa akademijom nemaju posla zbog ovakvih konobara i njemu sličnih, te da ne pristajem na snižavanje kriterijuma za testiranje u ovoj poluspecijalnoj jedinici.

Kako se to završilo?

– Završilo se tako što me je načelnik Tomašević smenio sa tog radnog mesta i prebacio me na poslove običnog administtrativca, tj. da ubacujem podatke u kompjuter. Možete zamisliti kako se oseća momak sa 25 godina, pun elana, snage i želje za radom i dokazivanjem, kad mu daju posao knjiškog moljca? To mi je jako smetalo, ali prekretnica je bila kad su mi zabranili da učestvujem na takmičenjima i da se pojavljujem u medijima, i pričam o sportu kojim se bavim, priča Lepomir Bakić.

Šta ste uradili povodom toga?

– Da bi vam bilo jasnije, setite se da se to vreme odigravju bitni politički događaji. Demokratska stranka je izgubila vlast, Ivica Dačić se kao i uvek priklonio kome treba, odnosno Aleksandru Vučiću i postaje predsednik vlade, a na njegovo mesto, za ministra unutrašnjih poslova dolazi Nebojša Stefanović koji još uvek oko sebe ima kadrove SPS-a, na čelu sa direktorom policije Miloradom Veljovićem, priča Bakić. Ubrzo se dešavaju novi izbori posle kojih Aleksandar Vučić postaje premijer a Dačićevi kadrovi su još uvek u vrhu MUP-a.

Ja sam u to vreme imao teretanu gde su na treninge dolazili razni ljudi među kojima i vlasnik i urednik Informera Dragan J. Vučićević. Znajući da je on dobar sa Vučićem, nastavlja Bakić,  pričao sam Vučićeviću o dešavanjima u MUP-u i o nesposobnosti ljudi koji vode glavnu reč, želeći da on o tome informiše Vučića. Iznosio sam mu i svoj problem o tome da sam sklonjen u stranu, dok sam bezbroj puta predstavljao ovu zemlju u najboljem svetlu i naravno, pričao sam mu o želji da radim posao za koji sam osposobljen i za koji me je ova država školovala.

Da li Vam pomogao Dragan J. Vučićević?

– Znam da je Vaše pitanje ironično, ali da nastavim. Dragan J. Vučićević mi obećava da, ako ovu priču koju i Vama pričam dozvolim da objavi Informer, sigurno se vraćam na svoje radno mesto i da ću sigurno zbog svoje fizičke spremnosti, obrazovanja i stručnosti sigurno napredovati u službi, i tako biti od veće koristi i policiji i državi.

Nasamaren njegovom pričom pristajem da Informer piše o tome, garancije mi daje ministar Nebojša Stefanović s kim Vučićević razgovara telefonom u mom prisistvu, a za sve to postoje materijalni dokazi u vidu lista Informer. Dana 12. 09. 2014. godine izlazi list Informer u kome je intervju sa mnom i na čijoj naslovnoj strani piše: “Lepomir Bakić, šampion svetski i inspektor policijski upozorava: “Ne dozvolite da se desi sličaj Đinđić 2 našem premijeru Vučiću jer ga čuvaju nesposobni ljudi, i jer u policiji radi 50 posto nesposobnih”. Sutradan se ministar Stefanović oglašava u Informeru i kaže “Proverićemo tvrdnje kolege Bakića, slažem se da postoji dosta nesposobnih u MUP-u i zato ćemo smeniti 5 genrala!”

Tada Aleksandar Vučić kao premijer smenjuje Rodoljuba Roćka Milovića iz Uprave kriminalističke policije, Tomaševića iz Uprave za obezbeđenje, Simića iz Saobraćajne policije, generala Banovića i još jednog generala čijeg imena trenutno ne mogu da se setim, ali ostavlja direktora Milorada Veljovića kao figuru koja se provlači kroz svaku vlast. Trenutno je savetnik Aleksandru Vučiću, a inače je špijun vrbovan od strane britanske obaveštajne službe.

Šta se za to vreme dešava sa Vama?

– Otprilike mesec dana posle tih događaja meni moj novopostavljeni načelnik javlja da je stiglo rešenje o mojoj suspenziji i da ga je potpisao Milorad Veljović!

U tom trenutku zovem Vučićevića koji mi je sa Stefanovićem garantovao da nikakvih neprijatnosti neću imati, čak šta više da ću biti nagrađen od strane ministra. Vučićević mi na to odgovara da me nije suspendovao ministar Stefanović već direktor policije i da on tu ne može ništa da učini. Tražim od njega da me vodi kod Stefanovića jer sam u intervjuu govorio istinu, nadajući se da će se nešto promeniti u jedinici u kojoj se nalazim, i da će stručnost doći do izražaja. Vučićević počinje da me izbegava i da se pravi blesav i ja shvatam da se crvena Dačićeva struja koju predvodi Milorad Veljović slizala i dogovorila sa strujom SNS-a koju predvodi Stefanović, a da su mene kao opušak odbacili jer sam im zasmetao, navodeći da sam ja problematičan i težak za kontorlisanje, i još kažu da sam lud i da nisam podoban, a ja ipak mislim da mi je najteža dijagnoza to što nisam poltron.

Šta se dalje dešava sa “problematičnim” Lepomirom Bakićem?

– Pa do tada sam bio za srpske novine “Dika srpske policije”, “Hekules u srpskoj policiji”, “Matador – srpski policajac” i tako dalje, a od tog trenutka postajem za njih, naredbom Veljovića da se diskreditujem, “peder” i “gologuzan”. Cilj je da se moj autoritet i moj reč sroza u društvu.

Hajka je neviđena krenula i skoro svake sedmice izlazi neki tekst u kome se blatim, pišu da sam gej, da sam “jebač trandži”… kritikuju me da sam se slikao go, što ja nikad nisam… i za sve to su i tuženi ti tabloidi.

Inače, moje telo je meni, kao bodi bideru moje sredstvo za rad, i ja ga pokazujem kao što se zubar hvali zdravim zubima svog pacijenta.

Moja borba sa tabloidima i sa državom traje od tada do dan danas.

Tužio sam i državu i sve sudske instance sam prošao, sada je sve došlo do Ustavnog suda gde se ocenjuje ustavnost moje žalbe, jer sam isteran s posla pod navodima da sam ja “narušio ugled službe iznoseći informacije u javnost bez dozvole pretpostavljenih.” Naravno da sam ja to odobrenje imao i to lično od ministra nebojše Stefanovića, ali usmeno. Ja sam tražio da se sasluša ministar Stefanović i da se podvrgnemo poligrafskom testiranju i ja i Stefanović i Vučićević na okolnosti da li sam to odobrenje imao, a u svakom slučaju ja sam samo istinu iznosio.

Dovoljno je pogledati pojedine naše policajce, naročito iz vrha MUP-a pa će nam biti jasno kakva je njihova fizička spremnost, a o inteligenciji, obrazovanju i stučnosti da ne govorimo… Potrebno je biti glup, jer kad si glup tad si poslušan i podoban šefovima. Mnogo kvalitetnih i poštenih policajaca je sagorelo kao i ja u borbi sa vetrenjačama.

Zbog svega toga sam osnovao Pokret za bezbednu Srbiju, čiji sam sad potpredsednik, gde sam okupio sve ljude koji su kao ja nastradali od ovog izvitoperenog sistema. To su sve ljudi koji su radili u BIA, MUP-u, vojsci, bezbedonosnom sistemu vojske. To su sve ljudi koje je ovaj sistem zloupotrebio i odbacio kao i mene. Tu su i ratni vojni invalidi, veterani rata… tu su svi oni koji su hteli da rade po zakonu i pravilima ali im to nije bilo dozvoljeno i svi oni koji su radili pošteno i kao takvi nisu odgovarali ne državi, već ljudima koji su vodili i vode državu u datom momentu.

Sve to ne bi bilo bitno da se pokret nije pridružio Savezu za Srbiju i kao takav zapao za oko televiziji Pink gde su se tri dana vrtele slike o meni gde sam ja žigosan kao nešto najgore što se moglo desiti Srbiji, samo zato što sam podržao tu koaliciju.

Zašto rijaliti i od čega sad živite?

– Na žalost, kad sam suspendovan, bio sam prinuđen da učestvujem i u rijalitiju kako bih mogao da izdržavam porodicu jer kriminalom nisam želeo da se bavim. Dugo sam bio nagovaran na to od strane Željka Mitrovića i njegovih ljudi, ubeđivali su me da treba da se baš tamo pojavim i da budem suprotnost kriminalcu Kristijanu Goluboviću koji je na žalost ove Srbije, idol mnogih mladih. Međutim kao što je sve što radi Mitrović prevara, tako je i taj rijaliti jedna velika laž i obmana koja služi za zatupljivanje i stvaranje poslušnih, nemoralnih i jeftinih generacija kojima je lako upravljati.

U međuvremenu sam se samo posvetio bodi bildingu, završio Špansku akademiju za sport, priznat sam u 220 zemalja, održavam seminare, treninge, držim predavanja o zdravom životu i zdravom načinu ishrane, postao sam nacionalni sudija za bodi bilding i fitnes, eto od toga živim.

Advertisements

Ja nisam znao kako sistem funkcioniše, bio sam mlad, preambiciozan, želeo sam puno i to mi je jedina greška, zato sad nastavljam da se borim protiv ove vlasti da povratim svoju čast i ugled, da budem ponos moje porodice a mom sinu budem uzor, završava Lepomir Bakić.

Balkanska