Moma Trajković: Nije mi mesto sa polusvetom koji je iskopao grobove svojih očeva, njihove kosti preneo daleko od Kosova, dok narod ubeđuje da treba da ostane a prognane da treba da se vrate

Od kako se 2004. godine desio pogrom Srba sa Kosova i Metohije, taj 17. mart, koji je jedan od najtragičnijih dana u novijoj srpskoj istoriji, nikada nije obeležen kako treba, i retko kad su na tim obeležavanjima bili prisutni ljudi koji istinski simbolizuju otpor i borbu Srba na Kosmetu.

O tome, i o jednom čoveku za koga mnogi kažu da je poslednji bastion odbrane srpstva na Kosovu i Metohiji, pisao je Miroslav Gudžić pre par godina.

Reč je o Momčilu Trajkoviću, čoveku u koga se Srbi južno od Mitrovice jedino uzdaju, koga čestiti Albanci uvažavaju i poštuju, a koga se i režim i opozicija u centralnoj Srbiji plaši, i koga pokušavaju na sve moguće načine da sklone iz medija i javnosti i smanje njegov uticaj.

Miroslav Gužić piše o Momčilu Trajkoviću i obeležavanju godišnjice 17. marta:

“Od svih ovih ljudi koji su danas prošetali ulicama Gračanice, odajući poštu i pomen nastradalim Srbima i drugim stradalnicima od strane Šiptara u martovskom etničkom čišćenju Srba te 2004. godine, osim Veljka Odalovića, koji je na Kosovu stigao trećeg dana srpske tragedije, nisam video ni jednog sa ove fotografije tih dana na Kosovu i Metohiji.

Moma Trajković: Nije mi mesto sa polusvetom koji je iskopao grobove svojih očeva, njihove kosti preneo daleko od Kosova, dok narod ubeđuje da treba da ostane a prognane da treba da se vrate

Pitam se gde su bili i šta su radili???

Elem, ali sam tog 17. Marta negde oko 12 časova video jednog Srbina u to vreme visokog zvaničnika Vlade Savezne Republike Jugoslavije, koji je i ne tako mlad po godinama u odnosu na branioce na braniiku odbrane, stao rame uz rame sa desetoricom odvažnih Srba koji su u dva žestoka navrata, ne žaleći svoje živote odvratili preko 5.000 Šiptara.

Sredovečni čovek sa bogatim političkim iskustvo i nekoliko desetina odvažnih Srba su zadnjim atomima snage pod jakim hemijskim sredstvima i pod puščanom vatrom su zasutavili Šiptare, kako ne bi etnički očistili sve Srbe sa Velikog Kosova.

Žao mi je što se niko nije udostojio da pozove tog gospodina, koji je bio na braniku odbrane srpstva, da i on prošeta ulicama Gračanice, kao jedan od najvažnijih ljudi u odbrani Velikog Kosova.

Ova priča više nije toliko bitna, o velikim delima ne treba mnogo da se priča, verovatno će ih Istorija ispričati.

Lično mi je žao što tajanstvenog gospodina iz moje priče nisu pozvali u šetnji ulicama Gračanice. Lično znam ko je, i koliki je njegov doprinos u odbrani Srba sa velikog Kosova, znam i za njegovu karakternu osobinu koja krasi retke i odvažne – skromnost i odvažnost.”

Moma Trajković: Nije mi mesto sa polusvetom koji je iskopao grobove svojih očeva, njihove kosti preneo daleko od Kosova, dok narod ubeđuje da treba da ostane a prognane da treba da se vrate

Moma Trajković: Nije mi mesto sa polusvetom koji je iskopao grobove svojih očeva, njihove kosti preneo daleko od Kosova, dok narod ubeđuje da treba da ostane a prognane da treba da se vrate

Moma Trajković je te 2016. prokomentarisao reči Miroslava Gužića:

“Tačno je, nisu me pozvali… i ne samo mene… Nije me iznenadilo, a i nije mi (nam) bilo mesto u prvom redu, među onima koji su nesreću naroda tog dana koristili za ličnu i partijsku promociju. Nije mi (nam) bilo mesto među onima koji su pobegli kad je bilo najteže, a na Kosovo i Metohiju vratili se i uzjahali nesrećni narod onda kad su prošle njegove najveće muke. Nije mi (nam) bilo mesta među onima koji su iskopali grobove svojih očeva, a njihove kosti preneli daleko od Kosova, dok narod ubeđuju da treba da ostane a prognane ubeđuju da treba da se vrate…

Ovaj polusvet iz prvog reda (izuzimajući Vladiku), koji je juče predvodio unesrećeni narod, hteo je da kaže da svet počinje od njih, a da pre toga niko nije postojao.

Tačno je, nisam bio u prvom redu, bio sam na začelju… jer tako i treba da bude… Da parafraziram Stevana Jakovljevića (Srpska triologija), kad se krene u borbu u prvim redovima su hrabri ljudi, junaci – pešadija, pa onda konjica, iza njih artiljerija i na kraju komandanti, zabušanti, liferanti, prevaranti… – dakle, polusvet.

A kad se rat završi, pod komandom “na levo krug”, na čelu su komandanti, zabušanti, liferanti, prevaranti… (polusvet), a tek na kraju oni koji su u ratu bili u prvim redovima.

To se desilo juče, u Gračanici. Polusvet je još jednom zloupotrebio tragičan datum u istoriji srpskog naroda, namerno potiskujući one (ne samo mene), koji su svoje živote izložili opasnosti.

Plašim se da ovde nije sve gotovo…

Advertisements

Na žalost, biće još prilika za kukavice da beže, a za junake da nastave svoju iskrenu bitku za dobrobit svoga naroda.”

Balkanska